KATEGORIJE NOVOSTI: Ostalo | 11.04.2018

Djeci sa poteškoćama u BiH se treba osigurati da u potpunosti ostvare svoje mogućnosti: Za svako dijete, jednake šanse

,,Svako dijete s poteškoćama ima pravo na inkluziju bez poteškoća“ naglasila je u svom uvodnom izlaganju Ana Kotur, pravnica i aktivistica za ljudska prava tokom događaja „Za svako dijete, jednake šanse“ koji su organizovali UNICEF i Delegacija Evropske Unije u BiH, u saradnji sa Informativnim centrom za osobe sa invaliditetom „Lotos" Tuzla i World Vision International u Bosni i Hercegovini. Učesnicima su predstavljene ključne poruke Analize stanja djece sa poteškoćama koju je uradio UNICEF u okviru projekta koji je sufinansirala Evropska unija. Nakon što su saslušali životne priče djece s poteškoćama u razvoju, učesnici su diskutovali i usaglasili korake, kako bi djeca s poteškoćama u razvoju ostvarila svoj puni potencijal.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti | 08.04.2018

INTERVJU Ana Kotur-Erkić novinarka i aktivistica: “Inkluzija je biti dijelom grupe, birati i biti izabran, a ne biti satjeran u krajnost ili protjeran u netipičnost”

Aktivistica za ljudska prava osoba sa invaliditetom, diplomirana pravnica i novinarka Ana Kotur-Erkić na konferenciji „Za svako dijete, jednake šanse “ koju pod motom “Osigurati da djeca sa poteškoćama u BiH u potpunosti ostvare svoje mogućnosti“ organizuju UNICEF i Delegacija Evropske Unije u BiH, u saradnji sa Informativnim centrom za osobe sa invaliditetom „Lotos" Tuzla i World Vision International u BiH gdje će govoriti o konkretnim pričama djece vezanim za inkluziju s kojima se proteklih godina susreće. U intervjuu za blog ZaSvakoDijete.ba Ana Kotur-Erkić otvoreno govori o svom odrastanju u kojem nije bilo inkluzije u onoj mjeri u kojoj je ima danas, govori o nedostacima i načinima na koje se process inkluzije danas može i mora unaprijediti te o tome kako čitavo društvo treba postati inkluzivno kako bi inkluzija zaživjela na pravi način u obrazovanju ali i svim ostalim sferama i kako bi svi imali pravo na različitost “ali ne onu koja može postati običnost, već različitost koja je ponosna što jeste i koja izaziva suštinski ponos na različitost”.   Odrastali ste i išli u školu u vrijeme kada, kažete, nije bilo inkluzije. Kako je, ukratko, izgledalo takvo odrastanje? Inkluzija u doba kad sam ja bila dijete, ali i išla u školu, kao pojam, nije se mogla čuti – nigdje. Sve se svodilo na svijest pojedinaca da neki ljudi u život ulaze sa drugačijim predispozicijama, empatiju prema ljudskom biću, vjeru da će neko drugačiji moći nešto bitno, ako ne i ogromno. Odrasla sam u porodici koja nije bila funkcionalna, jer je izostao jako bitan segment inkluzije - očuvanje najsigurnijeg okruženja za svako dijete, a posebno za dijete s poteškoćama. Takođe, odrastala sam na nevidljivoj granici podijeljenih svijetova. Prvi svijet je činila ta i takva moja porodica, u kojoj je svaki član u fazama bio funkcionalan, u stanju da podrži i razumije, da gura kroz izazove invaliditeta, moj komšiluk, moj vrtić i moja škola, moja rodbina i svi ljudi koji su bili i ostali dio mog života. Drugi svijet je bio svijet u koji se ide po nužnosti i rasporedu – svijet zavoda za rehabilitaciju, svijet ljudi u bijelim mantilima, svijet moranja, ponavljanja, učenja i padanja. Imali su samo jednu zajedničku tačku – mene, skupa s uskim krugom ljudi koji je morao biti dio priče i življenja s invaliditetom. Interesantno je da su se ta dva svijeta sretala u veoma rijetkim situacijama – kad u šetnji naiđem na nekog koga znam iz zavoda, ili kad me neko od drugara iz radoznalosti pita gdje sam bila juče i zašto se nisam izašla igrati ili došla u školu. Možda to i najbolje oslikava koliko inkluzije – nije bilo, jer sam bila dovoljno 'pogodna' za tipičnu populaciju, a dovoljno 'oštećena' za populaciju koja je gradila svoj mali svijet unutar zidova koje niko nije morao čuvati, a malo ko je mogao srušiti. Da budemo potpuno iskreni, nedostatak inkluzije kao pojma koji uvodimo u svijet značio je i da me tipična djeca guraju na igralištu i nebrojeno puta posmatraju kako se dižem s ogromnim naporom, samo da bi opet uradili isto, ali i sakrivanje kad igramo 'limunova i narandži' ili 'policajaca i lopova', da mene protivnička ekipa nađe s najviše muke iako jedina ne mogu da trčim i da se sakrijem sama. Danas inkluziju vezujemo najčešće za obrazovanje. Inkluzija je mnogo više od toga, ali ni u školskim klupama nije bila dovoljna. Imala sam ogromnu sreću da sam vrlo rano, zbog nametnutog tempa života s cerebralnom paralizom, rehabilitacije i usklađivanja obaveza usvojila neke navike, pa je sticanje radnih navika u školi išlo prilično glatko. Pri tome, bila sam odlična, u nekim situacijama i natprosječna učenica, pa se nismo bojali sa te strane, ali su drugi ključni aspekti izostajali. Kad imate fizički invaliditet, ljudi misle da je sve završeno time što uđete i budete u školi, a moje bitke su suštinski bile dolazak do škole, kretanje kroz školu sa knjigama, crtanje na časovima matematike i tehničkog, časovi fizičkog, jer zbog oštećenja motorike u rukama – nisam mogla dovoljno precizno i čitko odgovoriti zadacima iako sam ih razumijevala.   Koliko inkluzije ima danas?  Inkluzija danas postoji, ali u neznatnom obimu u odnosu na ono što ona zaista jeste. Pustili smo je da se raširi na papiru, a suzili joj prostor djelovanja. Pričamo o inkluziji, a postavljamo joj bespotrebne prepreke. Postoji i samo u određenim segmentima – u društvenoj prihvatljivosti određenih oblika invaliditeta, pa nam je lakše vidjeti nasmijanu osobu koja koristi kolica od bučnog djeteta sa autizmom iako možda izražavaju istu emociju. Ima je tek toliko da smo zagrebali vrh ledenog brijega, jer smo nastavili koristiti obrazac koji kaže – koliko snage u pojedincu i koliko resursa u porodici, koliko osviještenih pojedinaca u okruženju, koliko alternative za neku funkciju organizma, toliko i inkluzije. Još uvijek nismo prešli put od kalupa do modela koji možemo prilagoditi baš svakome od nas, u slučaju da nam zatreba. Još uvijek nismo pobjegli od zamke 'posebnosti', koja od različitosti pravi problem, implicirajući da nam, kao, treba neko posebno rješenje, jer je ta situacija s invaliditetom nešto posebna, a ustvari, vrlo je jednostavna i vrlo često zahtijeva jednostavno rješenje koje uočavamo nakon dovoljno provedenog vremena u cipelama sa poteškoćama i/ili invaliditetom. Ne ostane tu puno prostora za inkluziju, od svega čime smo je zatrpali, ali ne dam da se osnova za zdravu inkluziju urušava.
Obični građanin mora poštovati pravo prvenstva i pravo parkiranja na obilježenom mjestu, službenik u instituciji mora savjesno raditi svoj posao i tražiti način da neku normu na koju ima uticaj poboljša, dijete s poteškoćama ima pravo da zna šta može, a šta ne smije biti uobičajeno u okruženju u kojem živi, a sve osobe s invaliditetom moraju snažno dizati glas za prava, ne samo svoja, već svih generacija djece i osoba s invaliditetom, koja dolaze.
Šta je, u stvari, prava i istinska inkluzija? Pomenula sam već da ovu riječ koristimo samo u kontekstu obrazovanja. Međutim, ovo je pojam koji se tiče svih životnih procesa, svih segmenata ličnosti i svih društvenih tokova. Inkluzija znači uključenost, u smislu pristustva, učestvovanja u nekom procesu, donošenja odluka i osjećanja posljedica, kakve god one bile. Inkluzija je biti dijelom grupe, birati i biti izabran. Inkluzija je biti uključen u tipično, na prilagođen način, a ne biti satjeran u krajnost ili protjeran u netipičnost. I sa druge strane, pošto inkluzija nije proces koji dolazi samo iz ugla isključene, ekskludirane grupe, inkluzija je svijest i način na koji se tipična situacija prilagođava onom statistički manjem broju mogućih situacija, na koje nemamo uticaj. To je znanje da imamo pravo na različitost, poštovanje, podržavanje različitosti i učešće u postajanju najboljom verzijom različitosti. Ne željenoj, ne onoj koja može postati običnost, već različitosću koja je ponosna što jeste i koja izaziva suštinski ponos na različitost.   U čemu je djeci s poteškoćama koja odrastaju danas odrastanje lakše nego je bilo vama, a šta mislite da se nije mnogo promijenilo i zbog čega? Danas je lakše prvo zbog protoka informacija. To je jedna od najvećih opasnosti, istovremeno, jer djeca mogu doći do svih informacija koje nisu ni tačne ni provjerene i mogu biti opasne, ali je lakše jer mogu da vide mnoge dobre primjere koje ja nisam imala priliku da vidim. Moja dobra informacija se svodila na nečiju priču o nekome ko je prošao nešto slično onome što ja prolazim, i bila je bogata onim što svako od nas doda kad prepričava nešto – ličnim utiscima. Danas djeca vide i čuju i ono o čemu sama neposredno donose sud. Druga stvar zbog koje je lakše – razgovaramo donekle o onome što je neprihvatljivo. Djeca mogu saznati da je neprihvatljivo rugati se ili izazivati dijete sa poteškoćama u razvoju, ili odvajati bilo koje dijete jer se nekome ne sviđa da dijete bude u grupi djece od koje se na neki način razlikuje. To znači i da krugovi prihvatljivosti nisu više samo u okviru porodice, već se šire. Polako, mnogo sporije nego što je dobro za društvo u cjelini, ali su malo širi nego ranije.   U kojoj mjeri mislite da je društvo uopšte osjetljivo na kršenja prava djece s poteškoćama i osoba s invaliditetom i u kolikoj mjeri ih uopšte prepoznaje kao kršenja prava? [caption id="attachment_11981" align="alignleft" width="200"] "Strategije nisu dokumenti koji su svrha sama sebi ili čiji je cilj da na jedno mjesto skupimo svu svoju moć u pogledu promjene situacije, već alati da u svako pitanje, od izlaska iz zgrade u kojoj živi korisnik kolica, preko dobijanja informacija u opštini za osobu s oštećenjem sluha, do zapošljavanja na šalteru banke..."[/caption] Država i društvo Bosne i Hercegovine imaju neki potpuno nerealan poredak stvari, pa je u sjeni svih dnevnopolitički iskoristivih stvari sve ono što bismo kao jedna civilizovana zajednica trebali rješavati. Recimo, dok je mnogo bitnije jesmo li pročitali crnu hroniku, nasilje i krv iz medija, mnogo nam je manje bitno koliko asistenata u nastavi je plaćeno ove godine i zašto imamo djecu koja ovo pravo mogu ostvariti i djecu koja to ne mogu. Imamo još jednu boljku koja se zove nedostatak svijesti koji kompenzujemo empatijom. Moramo lično proživljavati nešto ili imati iskustvo u bliskom okruženju da bismo razumjeli ili bar pokušali podržati. Jako je malo suštinske osviještenosti, na način da ne žmirimo na sistemske propuste i da bismo branili nečije pravo samo zato što je ugroženo, a ne zato što je lično nama ugroženo. Prisutni su i neki pogrešno naučeni obrasci milostinje i sažaljivosti na invaliditet, pa smatramo da smo dobri ljudi ako neko pored nas ostvari svoje pravo, umjesto da smo savjesni ako nismo prepreka nekome da postane ravnopravan član zajednice.   Da bi se provela uspješna inkluzija, kompletno društvo treba biti inkluzivno. U kolikoj mjeri je inkluzivno naše društvo danas? Naše društvo je inkluzivno na kašiku – samo tamo gdje se ne zahtijeva dublji, dugoročniji, jači i kompleksniji angažman, odnosno kad sila inercije odrađuje posao za nas. Imamo društveno prihvatljive oblike invaliditeta, one koji su nam 'lijepi, topli i simpatični', dok na sva druga odstupanja od tipičnosti okrećemo glavu i prepuštamo ih inerciji. Inkluzivni smo samo djelimično – dijelom u školama i dijelom u privatnoj sferi na način da ćemo neko dijete s poteškoćama pozvati na rođendan našeg djeteta ili otići skupa s djetetom na njegov rođendan, ali ostalu nećemo. Inkluzivni smo i do tačke da ćemo pružiti nekad, negdje, nekom djetetu malu socijalnu naknadu, ako se uklopi u opštu sliku, ali nismo inkluzivni do tačke da razvijamo sve potencijale svakog djeteta, kao pripremu za učešće u društvu i kad izađe iz ovih okvira, pa djecu pretvaramo u potencijalne 'socijalne slučajeve' ako sama ne nađu dovoljno resursa da to ne postanu.   Koliko s odrastanjem problemi s kojima se dijete s poteškoćama susreće od najranijeg doba postaju veći ili se smanjuju? Ima jedna ružna izreka u našem narodu – mala djeca piju mlijeko, velika krv. Posljedice takvog razmišljanja bih mogla najtačnije prenijeti na sliku problema djece s poteškoćama. Sve dok je dijete malo, sve dok je nama prihvatljivo da tepa, dok su mali koraci u razvoju velike pobjede, na prvi pogled problemi nisu veliki. No kad posljedice propuštenog postanu očitije, kad poteškoće prerastu u trajni invaliditet, problemi se višestruko povećaju. Oni su i ranije bili tu, ali su posljedice postale evidentne – nije porastao problem. Recimo, ako nismo uložili u obrazovanje, ako nismo uložili u intervenciju, završetkom školovanja i izlaskom iz kruga prihvatljivosti dobijamo efekat povratka u zatvorenu sredinu – sjedenja u kući i iznuđenog čekanja od datuma do datuma, čekanja da stigne socijala, čekanja da porodica koja sve manje mogućnosti ima, obezbijedi nešto ili čekanja da budemo smješteni u instituciju nakon što ostanemo bez srodnika.   BiH je od 2009. godine potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Koliko je na terenu vidljivo da se nalazimo u zemlji koja toliko godina ima usvojen najviši međunarodni akt koji djeci s poteškoćama i osobama s invaliditetom treba da garantuje sva prava? Kada bismo krenuli, samo jednog dana, u samo jednoj sredini koja nije velika poput Sarajeva, Banjaluke ili Mostara, od jutra do mraka, da obavimo tipične obaveze i zadatke koje obavljaju dijete i roditelj, ili jedan prosječan građanin, postalo bi jasno da mi zapravo jesmo potpisali dokument, jesmo se obavezali na primjenu, ali da obavezu nismo preuzeli niti smo je shvatili. Konvencija prati sudbinu svih pravnih rješenja, postoji tamo gdje treba biti u sistemu koji je postavljen, ali nije implementirana, nije dala rezultate na nivou običnog čovjeka koji uopšte ne mora da poznaje pravo, ali ima pravo da uživa sve ono što bilo koja konvencija propisuje.   Kako to stanje popraviti i šta sami građani i organizacije koje okupljaju djecu s poteškoćama i njihove roditelje, te osobe s invaliditetom, mogu učiniti po tom pitanju? Ovakvo stanje zahtijeva stalni trud i ulaganje, prije svega, sebe lično, a onda i svega ostalog u moguća rješenja. U državi i društvu u kojem nemate puno šanse u ovom trenutku, jedina varijanta opstanka je biti najbolja moguća verzija sebe i od tog standarda ne odustajati. Sa druge strane, organizacije moraju odustati od koncepta povlađivanja prihvatljivosti invaliditeta, koji sam već spominjala.to znači da se mora čuti mnogo složniji i mnogo jedinstveniji glas i djece i roditelja, i osoba sa različitim vrstama invaliditeta, jer samo tu nema prostora za nerad institucija, nema izgovora za nemogućnost i nema izostanka sankcija kao što se sad dešava. Pojedinac ili mala grupa u ovakvom poretku stvari ne može puno, ali jedna veća grupa ima na raspolaganju metode koje mogu proizvesti velike rezultate.   Oba entiteta u BiH su usvojila i Strategije za unaprjeđenje prava i položaja osoba sa invaliditetom. Određeni pomaci su napravljeni, ali zbog čega se djeca sa poteškoćama i njihove porodice i dalje suočavaju sa diskriminacijom, često su im uskraćena prava i još uvijek se suočavaju sa ograničenim pristupom osnovnim pravima i uslugama? [caption id="attachment_11982" align="alignright" width="200"] "Kad imate fizički invaliditet, ljudi misle da je sve završeno time što uđete i budete u školi, a moje bitke su suštinski bile dolazak do škole, kretanje kroz školu sa knjigama, crtanje na časovima..."[/caption] Osnovni problem je u tome što te dokumente zatvaramo u administrativnim procedurama i najčešće ih niko osim predstavnika institucija i usko angažovanih potencijalnih korisnika ne razumije, čak i ne zna za njih. Druga stvar je što ne ulažemo u prevenciju, već čekamo cijenu posljedice. Bojim se da je jako malo aktivnosti ciljano i usmjereno na podizanje svijesti o fenomenu invaliditeta kao na ljudsko pravo na različitost, te da se svim aktivnostima u ovoj oblasti gase požari onako kako se pojavljuju nakon dugotrajnog tinjanja problema. Ove strategije nisu dokumenti koji su svrha sama sebi ili čiji je cilj da na jedno mjesto skupimo svu svoju moć u pogledu promjene situacije, već alati da u svako pitanje, od izlaska iz zgrade u kojoj živi korisnik kolica, preko dobijanja informacija u opštini za osobu s oštećenjem sluha, do zapošljavanja na šalteru banke, bez obzira što koristite kolica ili nemate ruku ili zapošljavanja u fabrici iako imate Down sindrom, uključimo neki segment prava djece sa poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.   Učestvujete na brojnim konferencijama, ne ustručavate se otvoreno govoriti o svemu što ste prošli vi i što prolaze djeca s poteškoćama koja odrastaju u BiH, govorite o problemima ali i o tome kako te probleme riješiti. Koliko sve to ima odjeka i primijetite li neke pozitivne pomake glede promjene svijesti i odnosa prema djeci s poteškoćama i osobama s invaliditetom?   Moram reći da prvo primjećujem ogroman otpor prema tome što problem nazivam problemom i što ne pakujem nešto što je prepreka u prihvatljiv okvir neznanja, neprihvatanja ili neiskustva. Za to odavno već nemamo vremena, pa se trudim i da vrijeme ne gubimo. No, u zadnjih godinu dana, uvidjevši da je čekati inicijativu institucija besmisleno u nekim segmentima, počela sam da samoinicijativno šaljem različite dopise, prijedloge i rješenja različitim institucijama, da u okviru svojih nadležnosti mijenjaju situaciju. Negdje urode plodom, pa se ili određene grupe koje imaju sličan interes udruže i podrže te prijedloge, a negdje ne, jer u institucijama nemamo kulturu komunikacije s građanima i ispitivanja potrebe za promjenom, nego čekamo da stvar izmakne kontroli. Recimo, još uvijek mi je neshvatljiva promjena pravilnika o obilježavanju vozila koja koriste osobe s invaliditetom ili se njime prevoze djecas poteškoćama, koja nije uzela u obzir činjenicu da nemaju sve osobe s invaliditetom roditelje, neki žive u domaćinstima sa drugim srodnicima i ne mogu da iskoriste to pravo, a neki oblici invaliditeta, poput oštećenja sluha uopšte nisu predmet razmatrranja. Bez obzira na prijedloge koje sam uputila, propisno obrazložene na obrascu, od nadležnog ministarstva nikad nisam dobila povratnu informaciju i nisam kontaktirana da ovo pitanje pokušamo staviti u kontekst rješenja.  
Pošto inkluzija nije proces koji dolazi samo iz ugla isključene, eksludirane grupe, inkluzija je svijest i način na koji se tipična situacija prilagođava onom statistički manjem broju mogućih situacija, na koje nemamo uticaj. To je znanje da imamo pravo na različitost, poštovanje, podržavanje različitosti i učešće u postajanju najboljom verzijom različitosti. Ne željenoj, ne onoj koja može postati običnost, već različitosću koja je ponosna što jeste i koja izaziva suštinski ponos na različitost
  Na konferenciji „Za svako dijete, jednake šanse“ ćete također aktivno učestvovati i govoriti o konkretnim pričama s kojima se proteklih godina susrećete. Možete li neku ili neke od njih izdvojiti u kratkim crtama? Svaka priča u kojoj sam sarađivala s djecom s poteškoćama s invaliditetom je važna i svaka od njih na mom radu i na posmatranju stvari ostavi pečat. Zadnja dva mjeseca ne mogu dovoljno da objasnim utisak koji imam nakon rada na priči o djevojčici Ani iz Brčkog. Ana ne vidi od rođenja. Njeni roditelji su jako dugo tražili rješenja i nisu odustali od mogućnosti da Ana ide u sve nivoe obrazovanja kao i sva druga djeca. Ona je prvo dijete u Distriktu koje je dobilo podršku i nije smještena u specijalizovanu instutuciju, nije upala u mehanizam segregacije. Ipak, sav uspjeh njene porodice nekad ostane u sjeni onih elemenata koji nedostaju do potpune inkluzije – ozbiljnijeg angažovanja instutucija da prilagođene udžbenike obezbijede, pravovremenog dostavljanja istih i snalaženja kad je način usvajanja gradiva u pitanju. Druga je prilično javnosti poznata situacija u kojoj se nalazi dječak Slavko Mršević, koji ima Aspergerov sindrom. U zabrani da se školuje sa vršnjacima uz minimalnu podršku, pošto je visokofunkcionalan uz adekvatan pristup, stane sva neprihvatljivost intelektualnih poteškoća koje društvo baštini već jako dugo. Slavka smo imenovali problemom, stavili ga u bezizlaznu situaciju i čekamo da spori pravosudni sistem nešto (ne) uradi, da zaboravimo šta sve nismo učinili.   Zbog čega je važno da se ove priče čuju? Važno je da se ove i sve slične priče čuju, jer ovo nije situacija ili pojava koja se iscrpljuje sa rješavanjem jednog ličnog problema ili slučaja, kako to volimo nazvati. Moramo učiti da svakom djetetu i svakoj osobi s invaliditetom prilazimo sa aspekta ličnih mogućnosti i potencijala, ne kruto postavljenih pravila. I još je važnije da svi oni koji se nađu sličnoj situaciji, u ovim pričama nađu inicijalnu snagu da ne dozvole da trpe diskriminaciju i ugrožavanje svojih osnovnih prava.   Šta svaki član društva, osoba sa ili bez invaliditeta, može, treba i mora učiniti da se u što skorijoj budućnosti zaista stvore jednake šanse za svako dijete i da se osigura da djeca s poteškoćama u BiH u potpunosti ostvare svoje mogućnosti?  Svako od nas mora svaki dan učiti nešto o invaliditetu, na način da otkrivamo nove korake do jednakosti i kako sve jednakost možemo postići. Jedino tako ćemo trajno uklanjati predrasude koje upijamo čak i kada nismo toga svjesni. Ono čega moramo biti svjesni jeste da poteškoće u razvoju nisu tuđi lični problem, već stvar nepoštovanja ljudskih prava na koja svi imamo jednako pravo i da ono što ne riješimo danas, može sutra da nas sačeka kao teška posljedica neaktivnosti. Obični građanin mora poštovati pravo prvenstva i pravo parkiranja na obilježenom mjestu, službenik u instituciji mora savjesno raditi svoj posao i tražiti način da neku normu na koju ima uticaj poboljša, dijete s poteškoćama ima pravo da zna šta može, a šta ne smije biti uobičajeno u okruženju u kojem živi, a sve osobe s invaliditetom moraju snažno dizati glas za prava, ne samo svoja, već svih generacija djece i osoba s invaliditetom, koja dolaze.  
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 30.03.2018

DJECA PORUČUJU: Porodica su ljudi koji nam ne moraju biti rodbina, ali nas vole i brinu o nama

Porodica je pažnja i povjerenje. Ona je tu za radost i tugu. Porodica je ljubav. Porodica su majka, otac i dijete, redom su nabrajali mališani tokom svog performansa u okviru Okruglog stola „Svako dijete treba porodicu“, kojeg su u u EU Info Centru u Sarajevu 29. marta organizirali UNICEF i Fondacija Infohouse.   -Porodica je i brat – dodala je na sav glas iz publike djevojčica od nekih sedam godina, nasmijavši sve prisutne i izmamivši gromoglasan aplauz   -Porodica su ljudi koji nam ne moraju biti rodbina, ali nas vole i brinu o nama, zaključili su mališani.   Ovo su samo neke od poruka koje su uputila djeca odrasla u biološkim i hraniteljskim porodicama, te djeca koja odrastaju u domu za djecu bez roditeljskog staranja. Kao što je naglasila jedna od učesnica događaja, ovim riječima su pokazala da među njima nema razlike. Sva djeca imaju iste želje i potrebe. Jasno su ih izrazili na radionicama o značaju odrastanja u porodici, koje su uporedo s okruglim stolovima u sklopu kampanje Svako dijete treba porodicu za više od 80 najmlađih građana Mostara, Tuzle i Sarajeva (a uskoro i Banje Luke) organizirale pomenute organizacije.   Sve što su ova djeca rekla, nauka je davno dokazala: porodica je najbolje moguće okruženje za razvoj i dobrobit djeteta. Kao takva, ona je njihovo osnovno pravo. Nažalost, ovo pravo ne uživaju sva djeca. Procjenjuje se da 2000 mališana u BiH odrasta bez roditeljskog staranja. U ovom trenutku, više od 500 djece živi u hraniteljskim porodicama. Nažalost, mnogo veći broj ih je u institucijama koje, pokazala su brojna istraživanja, imaju negativne efekte za rast i razvoj djece. To se posebno odnosi na djecu mlađu od tri godine, kojih je ustanovljen rizik od trajnog oštećenja u razvoju.   -Ono što djeci u institucijama nedostaje, a što je od ogromnog značaja za njihov razvoj, jeste takozvani „attachment“, odnosno osjećaj privrženosti, pripadanja i povezanosti koje mogu dobiti samo u porodici, istakla je Sandra Kukić, voditeljica programa Transformacija institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica u UNICEF-u BiH, čiji je važan segment i kampanja Svako dijete treba porodicu.   Fokus ovog programa, kojeg UNICEF implementira s partnerima iz vladinog sektora  (Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Federalno ministarstvo zdravstva i Ministarstvo civilnih poslova BiH) i nevladinog sektora (Hope and Homes for Children i SOS Dječija sela BiH), te uz finansijsku pomoć Evropske unije, prvenstveno je usmjeren na jačanje kapaciteta porodica koje su u riziku od razdvajanja, a potom na promociju hraniteljstva koje je nakon usvojenja najbolji alternativni načina zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja. Istraživanje u kojem je učestvovalo 111 centara za socijalni rad i 16 institucija za brigu o djeci bez roditeljskog staranja u BiH pokazalo je da su ekonomski razlozi u najvećoj mjeri razlog za smještaj djece u alternativnu brigu. Čak 64 posto djece bez roditeljskog staranja ima ju barem jednog živog roditelja. Međutim, jednom kada budu razdvojena od svoje biološke porodice, ova djeca se rijetko vraćaju u nju. [gallery ids="11970,11969,11967,11966,11971"] Smještaj kod srodnika je važan resurs, ukorijenjen je i u ovdašnjoj tradiciji. Međutim, danas je nedovoljno iskorišten. Stoga postoji velika potreba za smještanjem djece u hraniteljske porodice. Procedura za hraniteljstvo je jednostavna i zakonom jasno propisana. Ipak, hranitelj ne može biti svako. Potvrdili su to brojni „stari“ i novi hranitelji, koji su bili prisutni na ovom događaju. Mnogi od njih udomili su i djecu s poteškoćama. Međutim, ne dovoljno. Više od 1/4 djece u institucionalnim oblicima zaštite i dalje su djeca s poteškoćama, što je podstaklo ove dugogodišnje hranitelje da pošalju poruku: tražimo porodicu za dijete, a na dijete za porodicu. Također, pozvali su zainteresirane za hraniteljstvo da se za više informacija obrate najbližem centru za socijalni rad.   -U početku ovog programa bilo je oko 200 hraniteljskih porodica. Sada ih je 400. Taj broj raste, ali i  dalje moramo raditi na promociji hraniteljstva. U tom smislu, puno posla stoji pred institucijama, ali i javnošću. Svi moramo znati šta je hraniteljstvo i moramo biti svjesni šta znači pružiti jednom djetetu bez roditeljskog staranja dom. Mnogo je dobrih primjera za to u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Banjoj Luci, ali želim da se ova priča i dalje širi, jer sva djeca imaju pravo na dom i porodicu, kazala je Jamila Milović Halilović, šefica Press ureda Delegacije Evropske unije/Ureda specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini. U pomenuti program Evropska unija je uložila milion eura.   Rezultati polako postaju vidljivi.   -Svaka veća promjena u društvu odvija se jako sporo. Djeca zaslužuju da budu na početku društvene i političke agende. Nažalost, kod nas to nije slučaj i tako će ostati sve dok djecu posmatramo kao trošak, a ne kao investiciju, istakla je Nineta Popović, voditeljica kampanje Svako dijete treba porodicu u UNICEF-u BiH.   Na kraju Okruglog stola, na kojem su osim pomenutih sagovornika učestvovali predstavnici sistema socijalne zaštite, nevladinih organizacija i medija, hraniteljskih i  potencijalnih hraniteljskih porodica, zaključeno je da je transformacija institucija za zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja neizbježna i prijeko potrebna. Dječiji domovi moraju postati mjesto koje će pružati sistemsku podršku porodicama kada im je to potrebno.   Također, svi segmenti društva, kako vladin i nevladin sektor, hranitelji i potencijalni hranitelji, tako i mediji moraju se uključiti u promociju hraniteljstva. Cilj je da što veći broj djece bez roditeljskog staranja odrasta u porodicama.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 29.03.2018

Kako postati hranitelj djetetu bez roditeljskog staranja

Hraniteljstvo je oblik zaštite i kratkoročnog smještaja djeteta bez roditeljskog staranja u porodici, posebno pripremljenoj za tu ulogu. U posljednje vrijeme interes za hraniteljstvo u Bosni i Hercegovoni raste. To uliva nadu da će neko od 2000 djece bez roditeljskog staranja, od kojih većina živi u institucijama, konačno imati priliku odrastati u stimulativnom porodičnom okruženju, koje je najbolje za rast i razvoj djeteta. Međutim, hranitelj ne može biti svako. U FBiH nedavno je stupio na snagu Zakon o hraniteljstvu, kojim su jasno definisani principi hraniteljstva, uvjeti pod kojima neko može postati hranitelj, prava i obaveze hranitelja, hranjenika i centara za socijalni rad, edukacija, hraniteljski ugovor, te druga pitanja iz oblasti hraniteljstva.
Hraniteljstvo je jedna od najvažnijih komponenti projekta “Podrška transformaciji institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica” kojeg u BiH implementira UNICEF s partnerima iz vladinog i nevladinog sektora, te uz finansijsku podršku Evropske unije. Cilj projekta je osigurati da djeca bez roditeljskog staranja, djeca pod rizikom od odvajanja iz porodica,  djeca sa poteškoćama i osobe sa invaliditetom uživaju jednaka prava i status  kao i sva djeca u Bosni i Hercegovini.