KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 16.03.2018

U DOMU I U SRCU HRANITELJICE ADILE: Poteškoće ne stanuju ovdje

Svakoga dana nakon što ustane, pospremi krevet i doručkuje, 18-godišnja djevojka, koju ćemo za potrebe ove price nazvati Ema, obavi mali “ritual” nad svojim kućnim biljkama. S osmijehom provjeri treba li im vode/hrane, iznova rasporedi ukrase za saksije– sove, pčelice i bubamare, potraži nove izdanke i pupoljke, odbaci uvele, nježno obriše prašinu s lišća… Ljubi ga i priča mu. Njena hraniteljica, Adila, kazala joj je da lijepe riječi i pažnja podstiču biljke da cvjetaju i rastu. Baš kao i djecu. Nažalost, prvih godina života Ema nije imala priliku rasti u porodičnom okruženju. Kao i brojna djeca s teškoćama u razvoju, Ema je odrasla u instituciji za djecu bez roditeljskog staranja. Analiza stanja djece bez roditeljskog staranja, iz 2016. godine otkrila je da 64 posto djece bez roditeljskog staranja u Bosni i Hercegovini ima bar jednog živog roditelja. Čak 72 posto djece s poteškoćama u našoj zemlji je bez roditeljskog staranja, a 91 posto djece s poteškoćama i bez roditeljskog staranja, je tokom istraživanja živjelo u institucionalnim oblicima zaštite! Srećom, period života u instituciji sada je iza Eme. -Upoznale smo se zahvaljujući mojoj kćerki, koja je radila u ustanovi u kojoj je Ema bila smještena. Pri prvom susretu malena mi je prišla i zagrlila me. Bila je tako slatka i mila…Tretirana je kao jedan od najtežih slučajeva, s namjerom da se izmjesti u drugu instituciju. Nisam to mogla dozvoliti. Podnijela sam zahtjev za hraniteljstvo u nadležnom centru za socijalni rad i Ema je uskoro postala član naše porodice, kaže Adila. [gallery ids="11918,11920,11919"] Primjetno je bilo da je kod djevojčice izostala rana intervencija. Otežano je hodala. Nije razvila ni govor. Rana intervencija i pružanje adekvatne stručne podrške veoma je važno za stimulaciju razvoja djece koja u ranom uzrastu, dok su još mlađa od tri godine, počnu pokazivati poteškoće u razvoju. Ranom intervencijom može se stimulisati adekvatan razvoj psihomotornih vještina, te na taj način pomoći boljem razvoju djeteta. - S djecom sa poteškoćama u razvoju  treba raditi “jedan na jedan”, ali nažalost, naše institucije to ne mogu organizovati, pa jedan stručnjak radi s grupama u kojima ima i po dvadesetero djece. Kako je vrijeme odmicalo vidjeli smo šta je sve našoj djevojčici nedostajalo, ali i u čemu može napredovati. Prošla sam brojne edukacije koje su organizirali Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo i organizacija Hope and Homes for Children. Zahvaljujući njima znala sam kako ću se postaviti u određenim situacijama. Ono što je Emi najviše pomoglo jesu ljubav i pažnja kojom smo je obasuli, što se u konačnici pozitivno odrazilo na njen razvoj. Za govor je već bilo kasno, ali razumije sve što joj kažemo. Nekad je jedva hodala, a sada smo stalno u pokretu, u prirodi ili u gradu. Družimo se. Za nas nema prepreka ni poteškoća. Ema voli ići na radionice udruženja “Dajte nam šansu”, gdje ima svoje drugare. Kad smo kući, voli se osjećati korisnom. Pospremi svoje stvari, postavi nam sto za ručak. A kako je tek sretna kada skupa pravimo kolače, priča Adila dok nam Ema donosi kafu koju je sama skuhala. U znak zahvalnosti što je pohvalila pred gostima, grli i ljubi svoju hraniteljicu. Čini to stalno i kad su same, kaže Adila. - Koliko god da ja njoj pružam sigurnost, nježnost, pažnju i ljubav, toliko to ona na svoj način zna uzvratiti. I ona je mene naučila mnogim stvarima, s kojima možda nikad ne bih došla u dodir da nije nje. Uz nju sam naučila šta je život, ističe Adila. U aprilu prošle godine Ema je postala punoljetna. Bio je to novi izazov za njenu hraniteljicu. - Pozvala me Emina starateljka iz centra za socijalni rad i rekla da u većini slučajeva djeca s poteškoćama iz domova i hraniteljskih porodica nakon punoljetstva bivaju izmještena u neku od institucija za brigu o odraslim osobama, u Fojnicu ili u Pazarić. Nisam mogla dopustiti da se to mojoj Emici desi. Tražila sam način da ona ostane kod mene i nakon tog 18. rođendana. I toliko puta sam se pitala šta je sa djecom koja nakon punoljetstva trebaju napustiti dom. Kuda oni idu, ima li iko da im pomogne? Znam da su mnogi hranitelji u svom domu zadržali hranjenike nakon njihovog 18. rođendana. Pa neće djecu izbaciti na ulicu, ističe Adila. Nakon toga, Adila je u nadležnom centru za socijalni rad podnijela novi zahtjev za hraniteljstvo. -Predstavnici centra su potom u nekoliko navrata dolazili kod nas kući, razgovarali sa mnom. Sve smo riješili na vrijeme kako ne bismo prekinuli hraniteljstvo ni na jedan dan i kako moja Ema ne bi ni nakratko bila vraćena u dom. Brzo sam dobila novo rješenje po kojem sam njena posebna starateljica. Zakonski staratelj je nadležni centar za socijalni rad. Ema je dobila i ličnu kartu s adresom mog stana, koji će biti njen dom dok sam ja živa. Ne smijem ni pomisliti šta će biti s njom nakon što mene više ne bude, kaže Adila. Prema podacima prikupljenim u toku izrade ranije pomenute analize o polažaju djece bez roditeljskog staranja u BiH, mnoga djeca ostaju u sistemu alternativne brige do svoje zrele dobi. Od 144 mladih ljudi koji su napustili sistem altenativne brige, 2.5 godine prije pomenutog istraživanja, dvije trećine njih nije dobilo pomoć pri zapošljavanju, a samo polovina ih je dobila pomoć pri obezbjeđivanju stanovanja. UNICEF u Bosni i Hercegovini provodi projekt kojeg finansira Evropska unija “Podrška transformaciji institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica” sa ciljem da osigura da djeca bez roditeljskog staranja, djeca pod rizikom od odvajanja iz porodica, djeca s poteškoćama i osobe s invaliditetom uživaju jednaka prava i status kao i sva djeca u Bosni i Hercegovini.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti | 13.03.2018

PUT KA KVALITETNOM UČENJU U BOSNI I HERCEGOVINI: “Radionica u pripremi PISA testiranja počela u Sarajevu”

Dvodnevna radionica u pripremi testiranja obrazovanog sistema kroz „Program za međunarodnu procjenu učenika (PISA) 2018: Put ka kvalitetnom učenju u Bosni i Hercegovini“ održana je u Sarajevu 13 i 14 marta 2018. Organizatori su UNICEF BiH i Agencija za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje BiH u partnerstvu sa Organizacijom za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD).
KATEGORIJE NOVOSTI: Mediji , Novosti | 08.03.2018

DJECA I MEDIJI: Publikacija „Mediji u najboljem interesu djeteta“ predstavljena u Mostaru i Livnu

U srijedu i četvrtak 07. i 08. marta u Mostaru i Livnu organizovane su prezentacije i diskusije o publikaciji “Mediji u najboljem interesu djeteta: pregled znanja i iskustava za kreatore medijskih sadržaja”. Sa posjetiocima promocije autori su razgovarali o medijskom izvještavanju o pitanjima bitnim za dobrobit djece u društvu, te kako najefikasnije promovisati dječja prava u medijima. Grupa autora na ovaj način nastavila je diskusije sa publikom u različitim gadovima, kako bi se na interaktivan način došlo se do odgovora na istraživačka pitanja, te  preporuka za dodatne teme i autore u razvoju novog izdanja studije.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 20.02.2018

HRANITELJICA VIDA IZ SARAJEVA: Svako dijete koje je došlo u našu kuću donijelo nam je novu radost, novu ljubav

Samo je porodica, u svim svojim različitim oblicima, jedini prirodan okvir za preživljavanje, zaštitu i razvoj djeteta. Nažalost, prema procjenama u BiH je oko 2000 mališana bez roditeljskog staranja. Većina njih odrasta u institucijama. Uprkos trudu i brizi osoblja, ustanova ne može djeci bez roditeljskog staranja nadomjestiti ono najpotrebnije – porodično okruženje i privrženost. Odrastanje u porodici od posebne je važnosti za djecu uzrasta do tri godine. Na svaka tri mjeseca koje dijete starosti do tri godine provede u instituciji ono gubi mjesec razvoja. Pa ipak, 87 posto jako male djece bez roditeljskog staranja u BiH su u institucionalnim oblicima zaštite. Analiza stanja djece bez roditeljskog staranja, provedena tokom 2016. godine, pokazala je da 64 posto njih ima bar jednog živog roditelja, koji se najčešće iz ekonomskih razloga ne mogu brinuti o njima. Poražavajući su i rezultati UNICEF-ovog istraživanje o znanjima, stavovima i iskustvima u vezi s deinstitucionalizacijom djece bez roditeljskog staranja, koje je provedeno tokom 2013. godine. Većina ispitanika smatra da su usvajanje i smještanje djece u institucije socijalne i dječije zaštite najbolji vidovi zaštite djece bez roditeljskog staranja. Tri četvrtine ispitanika nisu znali ništa ili su znali vrlo malo o hraniteljstvu. Polovina ispitanika nisu znali razliku između hraniteljstva i usvajanja Samo jedan od pet ispitanika je odgovorio tačno da je hraniteljstvo privremena briga za dijete. U nastavku priča o hraniteljstvu iz perspektive Vidosave Matuh iz Sarajeva, koju su  Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo, Ministarstvo za socijalni rad i raseljena lica, te Udruženje hranitelja KS Perspektiva izabrali za najbolju hraniteljicu u KS za 2017. godinu. Tetom i majkom do sada je zvalo dvadesetak djece bez roditeljskog staranja. Vida ih je odgajala skupa sa svoje dvoje djece i pobrinula se da im, dok su pod njenim krovom, ništa ne nedostaje. Posebno ne ljubavi. Sve je počelo 1987. godine, nakon što je rodila prvo dijete i otišla na porodiljsko bolovanje. -Moj sin je bio star samo mjesec i po kada smo suprug i ja primili dvojicu dječaka koji su pohađali obližnji Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju. Porijeklom su iz unutrašnjosti BiH, trebao im je smještaj i neko ko će se brinuti o njima dok su tu na školovanju. Jedan od tih dječaka je posebno volio moje dijete. On je htio da ga presvlači, hrani, čuva, kao da mu je rođeni brat. Skupa su rasli i kada je moj sin napunio tri godine zabrinula sam se jer je slabo govorio. Međutim, logoped mi je rekao da nema razloga za brigu. Tako je i bilo, uskoro je progovorio, ali se još koristio i znakovnim jezikom, priča Vida. Ova dva dječaka kod tete Vide je zatekao rat. Te 1992. godine rodila je i kćerku. Nije bilo lako provesti četiri godine skrivajući se u podrumu, bez struje, vode, uz oskudicu hrane i drugih potrepština, istovremeno strahujući za život četvero djece. Po završetku rata, a potom i školovanja ovi dječaci su se vratili svojim kućama. Danas su odrasli i samostalni ljudi. Godine 2004. Vida je prošla prvu u nizu edukacija koje za aktuelne i potencijalne hranitelje organizira „Hope and Homes for Chlidren“. Ističe da je svaka od njih bila jako korisna. - U to vrijeme sam radila na pijaci, a moj muž u Centrotransu. Imali smo svoje dvoje djece, ali ja sam oduvijek željela imati veliku porodicu. Razgovarali smo i složili se da ćemo nastaviti pomagati djeci koja odrastaju bez roditelja. I želja mi se ostvarila. Svako dijete koje je došlo u našu kuću, koliko god da je u njoj ostajalo, donijelo nam je novu radost, novu ljubav. To su posebne veze koje traju cijeli život, kaže Vida. U njen dom su 2007. godine došle dvije djevojčice. Jedna od njih sada je već samostalna i udata žena, koja čeka svoje drugo dijete. Druga djevojčica, Dragana, također je odrasla. I još živi tu. Sa suzama u očima posmatra Vidu dok priča o danu kad su se srele. -Pozvali su me iz centra za socijalni rad i kazali da u bolnici već duže vrijeme boravi djevojčica s bolesnom majkom, koja se više ne može brinuti o njoj. Otac joj je umro, a nije pronađen niko od srodnika, tako da je prva opcija za dijete bila hraniteljstvo. Nisam je mogla ostaviti, trebao joj je neko da se nakon svega brine o njoj. Draganu smo prihvatili kao člana porodice i evo tu je već duže od deset godina. U međuvremenu, njena mama je smještena u Pazarić i redovno je posjećujemo, kaže Vida. Dragana sada ima 19 godina i studentica je Odsjeka za biologiju, smjer Ekologija na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. -Kad sam došla u ovu kuću bila sam treći razred osnovne škole. Imala sam određenih poteškoća u školi, ali teta Vida je bila uporna i strpljiva i pomogla mi je da to savladam. Kod nje mi je jako lijepo. Sretna sam. Teta Vida i njena ljubav i pažnja su unikatne. Ona je, u stvari, moja majka. Njena biološka djeca su moji brat i sestra, porodica koju drugačije ne bih imala i uvijek će biti tako, kaže Dragana. Osim njoj, Vida je trenutno hraniteljica i osmogodišnjoj djevojčici. Za potrebe ovog teksta zvat ćemo je Lana. Vesela je i komunikativna. Pohađa drugi razred osnovne škole. U hraniteljstvo je u oktobru 2017. došla iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave. -Treba vremena da se djeca koja su rasla u ustanovama adaptiraju na život u porodici. Nisu navikli da imaju nešto što će biti samo njihovo, naprimjer, običnu majicu. Nisu nikada vidjeli kako se pravi ručak, nisu išli u goste, u park, na selo, nisu učili klizati, nisu išli u kupovinu niti su radili bilo šta u čemu moja Lana sada itekako uživa. Stalno me pita: teta Vido, treba li nam nešto da odem kupiti? Ona nije nikada imala pažnju neke odrasle osobe samo za sebe. Ljudi u domu, koliko god se trudili, ne mogu se posvetiti svakom djetetu jedan na jedan. Ja to mogu i moram. Za to služi porodica. Uvijek znam šta se dešava u životu djece o kojoj brinem. Ako ne možemo u kući, izađemo vani, prošetamo i ispričaju mi šta ih to tišti, kaže Vida. [gallery ids="11832,11831,11830,11828,11826,11829"] Lana je gleda i smješka se. Kaže da voli ići u školu, crtati i raditi zadatke iz matematike. Sretna je što će teta Vida dolaziti i na njene roditeljske sastanke, čime se „pohvalila“ i drugarima. Za nju je to tako velika stvar. S tetom Vidom je učila pisati i čitati. Ispisale su najmanje tri sveske otkako je tu. Lana nam ih pokazuje. Dok lista svesku, naglas primjećujemo promjene nabolje u njenom rukopisu. Gode joj komplimenti. I Vida je ponosna. - Intenzivno sam radila s njom i još radim. Ni njoj nije teško. Mnogo je napredovala otkako je kod nas. Nije znala čitati, da bi za dva mjeseca savladala čitanje na slogove. I dalje vježba. Lektiru je pročitala sama, zna je i prepričati. Naučila je i računati, pa joj teta Vida redovno daje petice, a matematika joj je postala najdraži predmet. Jako je vrijedna i pametna djevojčica, kojoj treba ljubavi, pažnje i podrške kako bi postigla bolje rezultate. Želim da iskoristi sve svoje kapacitete da bi jednog dana postala koristan član ovog društva. U tome je poenta hraniteljstva: pomoći djetetu koje nema svoje roditelje da izađe na pravi put. To jeste ogromna odgovornost, ali je i lijepo, ističe Vida. Hraniteljstvo je, dodaje, postalo njen način života. Sve je podređeno djeci, njihovim potrebama i obavezama. Priznaje i da je prošla kroz period kada je poželjela odustati. -Imala sam niz rastanaka s djecom koja su bila kod mene. Bilo je tu i djece s poteškoćama, koja su otišla u institucije, što mi je jako teško palo. Fizički nisam bila u stanju da se brinem o njima, jer su odrasli, a ja više nisam tako mlada i znam da im se u instituciji niko neće posvetiti kao ja. Patila sam za njima, razmišljala kako im je. Vežem se za svako dijete. Potom mi je umro suprug, pa djever, bilo je previše stresa za kratko vrijeme i poželjela sam odustati od hraniteljstva, kaže Vida. Međutim, u tom periodu je stigao novi poziv iz centra za socijalni rad, s molbom da uzme djevojčicu od tri i po godine. -Primila sam i nju. To dijete, tako drago, milo i hiperaktivno, ono me vratilo u život. Stalno je bila u pokretu, pa sam se i ja uz nju „trznula“. Kad izađe vani da se igra, pa me ispod prozora zovne „teta Vido“ i nasmije mi se meni srce bude k'o kuća. U septembru ove godine, uoči njenog sedmog rođendana, otišla je na usvojenje. Usvojili su je divni ljudi, pažljivi, obrazovani, vjerujem da će biti sretna kod njih. Dobro sam je pripremila za naš rastanak i odavde je otišla s osmijehom. Svi u kući još patimo za njom, ali sam sretna što je našla dom i roditelje. Dok god sam živa ona i sva druga djeca koju sam pazila uvijek su dobrodošla ovdje, kaže Vida. Hraniteljstvo bi, kaže, preporučila svima koji u sebi imaju dovoljno ljubavi za djecu i vremena da im se posvete. Da biste saznali kako postati hranitelj jednostavno pozovite nadležni centar za socijalni rad. - Zakon o hraniteljstvu je uredio dosta toga u ovoj oblasti i nadam se da će podstaći što više mladih bračnih parova, ali i samaca koji su u mogućnosti da se bave hraniteljstvom. Ljudi su ranije odustajali jer nisu imali dovoljno informacija i podrške sistema. Da biste jedno dijete uzeli da ga odgajate vi morate znati o njemu dosta toga: odakle ono potiče, iz kakve porodice, iz kakvih okolnosti je došlo kod vas, morate imati uvid u njegov zdravstveni karton, historiju bolesti ako je ima, znati ko su mu bili roditelji, ako ih ima, kako biste znali kako se postaviti prema njima i da biste zaštitili i vašu porodicu. Morate proći i niz edukacija kako biste se znali nositi sa svakom situacijom. Vrlo su korisne i zanimljive. Također, znam ljude koji su razmišljali o hraniteljstvu, ali nisu željeli obavezu 24 sata dnevno. Međutim, kad ste s djecom vrijeme prolazi tako brzo da ne osjetite kada prolete godine, a kamoli jedan dan. Bilo je i onih kojima su finansije bile motiv za hraniteljstvo. Međutim, od ovog se niko neće obogatiti u materijalnom smislu, da se razumijemo, ali uz hraniteljstvo će spoznati neku novu vrstu ljubavi koja je, barem meni, najveće bogatstvo. Svaka ustanova ima više novaca od prosječne porodice, ali ja imam vremena da zagrlim to dijete, mogu uvijek zastati kako bi mi ono ispričalo svoju tugu, radosti i želje pa da mi zajedno žurimo ostvariti te želje. Ko zna hoćemo li uspjeti, ali ćemo pokušati, kaže teta Vida.   UNICEF u Bosni i Hercegovini sprovodi projekt kojeg finansira Evropska unija “Podrška transformaciji institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica” sa ciljem da osigura da djeca bez roditeljskog staranja, djeca pod rizikom od odvajanja iz porodica, djeca sa poteškoćama i osobe sa invaliditetom uživaju jednaka prava i status kao i sva djeca u Bosni i Hercegovini.