KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti | 21.05.2018

“BH TATE” O PRVIH 1000 DANA RODITELJSTVA: Kako “maleno a moćno biće” promijeni smisao života i postane centar svijeta

“Najdraži trenutak se ponavlja svakog dana od rođenja oboje djece, a to je njihov veseli pogled kojim me dočekaju kada dođem sa posla ili sa puta. Najstrašniji trenutak bio mi je kada sam spoznao da moja djeca mogu biti izložena nasilju od strane vršnjaka”, kaže Esmin Brodlija iz Kaknja, otac djevojčice i dječaka i jedan od 15 finalista inicijative “BH Tate” koja je pokrenuta kao Facebook kampanja, a završila kao izložba fotografija koja zagovara roditeljsko odsustvo za očeve. Autor fotografija i potpisnik ovih redova Almir Panjeta za izložbu koju je je organizirala Ambasada Švedske u Bosni i Hercegovini u partnerstvu s organizacijama CARE International Balkan i Infohouse, te Švedskim institutom obišao je tate širom BiH kako bi kroz fotografiju pokazao šta oni mogu i znaju te kako kako oni provode vrijeme sa svojom djecom. Očevi su mu otvorili vrata, a sa svojom djecom i srca, i pokazali mu šta je to šta sve oni rade tokom zajednički provedenog vremena, te koliko je roditeljstvo stvar oba roditelja. Zajedno su prali suđe, pripremali obroke, peglali ili kačili veš, lakirali nokte, odabirali haljinicu princeze za rođendansku zabavu, pravili voćnu salatu, spremali se za trening… “U odgoju djeteta ne treba zamijeniti majku, ali treba ravnopravno učestvovati. Djeca će uz dva roditelja koji učestvuju biti naprednija jer kroz različitost roditelja dobijaju podstrek da razmišljaju na različite načine i upoređuju, da se razvijaju u više pravaca”, kaže Omar Sagdati iz Sarajeva, također jedan od finalista inicijative. UNICEF u Bosni i Hercegovini ove godine priključuje se globalnoj kampanji obilježavanja Dana očeva 17. juna, kako bi se naglasila važnost  uloge očeva, posebno u prvih 1000 dana djeteta, pa smo Omaru, Esminu s početka teksta i još nekolicini očeva postavili dva pitanja koja na prvi pogled djeluju jednostavno, ali su njihovi odgovori pokazali da nimalo nisu takva: Šta je to što je u prvih 1000 dana njihove bebe bilo najdraže, a šta najteže iskustvo. “Zaista mi je teško izdvojiti najdraži trenutak, ali ako bih baš morao onda neka bude kada su prvi put izgovorili "tata". Najstrašniji je definitivno kada su prvi put imali visoku temperaturu, još imam traume od toga”, kaže Omar, otac dvojice blizanaca. Darko Nidžarević iz Brčkog kaže kako su mu prvi koraci najdraži trenutak poslije dolaska kćerkice na svijet: “Nikada neću zaboraviti kada je prošetala od stola ka meni u naručje”, prisjeća se Darko, dok mu je najstrašniji momenat bio kada je jednom pala s kreveta I utišala se nakon čega su je u velikom strahu odveli ljekaru koji je konstatovao kako pad nije bio toliko strašan i kako će sve biti u redu. [gallery ids="12070,12069,12068,12067,12066,12065,12064"] Adnan Hadžić iz Velike Brijesnice kaže kako se najprije obradovao kada je njegov sin napokon prestao koristiti pelene, dok ga je s druge strane zabrinulo kada je s tri godine ponovo počeo da kaki u gaće, ali dodaje kako to nije dugo potrajalo. Samohrani otac iz Banja Luke Darko Vujinović kaže da je bio sretan kada su mu ljekari kazali kako će njegova kćerka preživjeti. “Rodila se s pet mjeseci i bila je u velikoj opasnosti, I kada su mi rekli da će preživjeti mojoj sreći nije bilo kraja. Nažalost ona danas ima česte epi napade, I svaki od njih mi jako teško pada i sam za sebe je težak trenutak”, kaže tata Darko. “S njom sam od njene prve godine, ja sam joj i majka i otac. Sve je bilo nepoznato za mene, razmišljao sam kako ću sve sam, pridružio sam se grupama roditelja djece s cerebralnom paralizom i s epilepsijom u BiH i Hrvatskoj, i tako sam i učio. Najgore smo prošli, došli smo na neki lakši put ali na duže staze. Od prvog dana ne krijem emocije, ona je moje dijete, uključujem je u društvo, idemo na plivanje, jahanje, na utakmice, manifestacije i predstave, i svugdje se s ponosom pojavljujemo, preponosan sam na nju”, priča tata Darko. Zdravko Ljubas iz Sarajeva kaže kako je priče kako djeca svakome promijene svijet i viđenje života smatrao tek još jednom ispraznom frazom. “To malo, nejako, a tako moćno biće, dio tebe, zaista ti promijeni smisao života, postane centar tvoga svijeta. Teško je izdvojiti i nabrojati sve lijepe trenutke, ali jedan mi je ostao u pamćenju. Službeno sam boravio u Banjoj Luci, a moj sin je imao nepune dvije godine. Zazvonio mi je mobitel. S druge strane sam čuo "tajo", a onda je krenula priča o "Fifi i cvjetnom društvu", uz napomene da "baka kuha". Priča nepovezana, bebeća, ali toliko moćna, urezana duboko, u onu najdublju memoriju duše”, prisjeća se tata Zdravko najsretnijeg, ali i najstrašnijeg momenta u prvih 1000 dana: “Najstrašniji momenat desio se sa mlađim sinom. Uvijek je bio žilavko, vragolan, pa je prije treće godine odlično savladao upravljanje romobilom. U jednom momentu je pao, jauknuo i pokazao da se porezao po glavi,  na početku lijeve obrve. Posjekotina nije izgledala strašno na samoj površini, ali kada sam je htio očistiti i kada se ukazala duboka rana, gotovo sam se ukočio. Odmah smo se zaputili do Hitne pomoći, gdje je doktor odlučio da mu očisti i zašije ranu, sve bez ikakve anestezije. Dijete me je čvrsto držalo za ruku. Toliko mali, a toliko hrabar. Suze nije pustio, a mene su oblijevale neopisive količine ledenog znoja gledajući kako igla probija nježnu dječiju kožu. I danas me prođe jeza kada se svega sjetim”. Jedna od aktivnosti globalne kampanje kojoj se priključio UNICEF BiH biće javni poziv očevima, uključujući i  poznate ličnosti, sportiste i umjetnike, da podijele svoja iskustva odgovarajući na dva pitanja koja smo za početak postavili finalistima inicijative “BH Tate”: “Šta vam je u prvih 1000 dana vaše bebe bilo najdraže, a šta najteže iskustvo?” Kroz kampanju i njihove odgovore, kao i komentare stručnjaka, želi se pokrenuti javna diskusija o izazovima i dobrim primjerima te važnosti podsticajnog okruženja u ranom djetinjstvu, dobre ishrane, zaštite, imunizacije, igre i ranog učenja.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 15.05.2018

HRANITELJICA NADA: Djeca su dio naše porodice, a ne moj posao

  Rano ujutro, prije osam sati, počinje njihov dan. Hraniteljica Nada (ime promijenjeno radi zaštite privatnosti) mazi ih i grli da lakše ustanu, ali gotovo uvijek žure da ne zakasne u školu. Dva devetogodišnjaka, blizanci s razvojnim poteškoćama, postali su članovi porodice tete Nade, čijih je troje djece već odraslo. U hraniteljstvo su došli nakon višegodišnjeg boravka u ustanovi, čiji su svi mali stanovnici bili djeca s nekom vrstom poteškoća u razvoju. Analiza stanja djece bez roditeljskog staranja, provedena u Bosni i Hercegovini tokom 2016. godine, pokazala je da je čak 91 posto djece s poteškoćama i bez roditeljskog staranja živjelo u institucionalnim oblicima zaštite, čineći tako više od jedne četvrtine ukupnog broja mališana koji odrastaju u ustanovama. U najvećem broju slučajeva roditelji brigu o njima prepuštaju državi zbog potreba za posebnom vrstom njege. To je, također, jedan od razloga zbog kojeg djeca s poteškoćama i bez roditeljskog staranja najteže pronalaze put do hraniteljskih porodica. Stoga je priča o Nadi i njenoj porodici po mnogočemu posebna. Ona je, također, dio mnogo širih, sistemskih nastojanja za zaštitu prava djece bez roditeljskog staranja kroz reformu dječije zaštite, koja podrazumijeva prelazak s institucionalnog na mnogo bolji, porodični oblik zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja - hraniteljstvo. Podrška hraniteljstvu je, između ostalog, važna komponenta programa “Transformacija institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica”, kojeg implementira UNICEF BiH s nadležnim ministarstvima i relevantnim nevladinim organizacijama, a finansira Evropska unija. Među partnerima Programa su i centri za socijalni rad, kao prva adresa za sve informacije o hraniteljstvu, za procjenu i obuku hranitelja i podršku ovim porodicama, uključujući i glavne junake ove priče. „Gospođa Nada je bila zainteresovana za hraniteljstvo djeci, jer je u porodici imala iskustvo hraniteljstva – naime, njena majka je također bila hraniteljica. Nakon što je prošla obuku za hranitelje koju provodi centar za socijalni rad po standardima nadležnog ministarstva bili smo sigurni da će, ukoliko ne odustane, biti i dobra hraniteljica djeci s intelektualnim teškoćama“, kaže Nikola Dorontić, stalni staratelj i socijalni radnik u Centru za socijalni rad u Banjaluci. Nažalost, u Bosni i Hercegovini je mali broj hranitelja poput Nade - zainteresovanih da pruže dom djeci koja imaju poteškoće u razvoju, a bez roditeljskog su staranja. Njeni dječaci su ostvarivali dobre rezultate u ustanovi u kojoj su boravili. Samostalno su se oblačili, jeli, zabavljali, bili usmjereni jedan na drugog i veoma vezani. Međutim, procjena stručnog osoblja bila je da će bolje uslove za razvoj svojih potencijala dječaci dobiti u porodičnom okruženju i da je šteta da ostanu u instituciji. „Znali smo da ćemo se suočiti s izazovima i poteškoćama, ali u tom trenutku nismo znali da će hrabrost i stav gospođe Nade prevazići sve naše strahove kao profesionalaca“, nastavlja uposlenik centra, koji je ujedno i staratelj dječacima. Gospođa Nada djecu je posjetila i prije zasnivanja hraniteljskog odnosa. Kaže, voljela bi da je više vremena provela s njima i osobljem koje ih je poznavalo, da period navikavanja na novosti u porodici svima prođe lakše. Prvih nekoliko mjeseci bilo je teško. Djeca koja ne poznaju porodicu u koju dolaze, vrlo oskudne komunikacije, uplašeni i sigurni samo jedan u drugog, i jedna žena, koja gradi porodicu i krug podrške za nove članove. „Sve razumiju i sve znaju. Kad su došli, pokretima su objašnjavali da su žedni, danas izgovaraju nekoliko riječi potpuno pravilno i sklapaju rečenice. Vole zabavljati i vole učestvovati u dječijim priredbama“, kaže hraniteljica. Ovo su samo neki od pokazatelja blagodeti odrastanja djece u porodici, ali i značaja kompetencija hraniteljice za rad s djecom s poteškoćama. U tom smislu jako su važne edukacije s ciljem sticanja specifičnih znanja i vještina koje se odnose na razvojne potrebe djece s poteškoćama, te profesionalna podrška hraniteljima od strane sistema socijalne zaštite, koju ima i teta Nada. Sve to, također, trebaju i biološke porodice djece s poteškoćama u razvoju kako do njihovog razdvajanja ne bi došlo. Program Transformacija institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica uključuje stvaranje niza novih servisa i usluga namijenjenih upravo pružanju podrške porodicama koje su pod rizikom od razdvajanja. Među njima su i dnevni centri za djecu s poteškoćama u razvoju. Jedan od njih pohađaju i dječaci tete Nade. Tamo dobijaju dodatnu stručnu podršku, a uključeni su u aktivnosti svih udruženja koja se bave promocijom prava djece s poteškoćama u razvoju. Teta Nada je dječake uvela u sve sfere svog i života svoje djece. Reći će, djeca nisu stranci, već dio njihove porodice i njihove kuće. Svi koji se druže sa starijim članovima porodice, prihvataju i djecu. „Nije jednostavno, ali nije u pitanju ništa što nisam radila sa svojom djecom, pa da posebno radim s njima. Ujutro škola, onda dnevni centar, uvečer ples ili priredbe i polako. Međutim, ono što je ovoj djeci nedostajalo jeste ta topla, kućna atmosfera, falila im je pažnja od početka do kraja dana. Vikendom ih komšinica povede u šetnju, moje kćerke ih vode na druženja s njihovim prijateljima, s nama idu na more. Nema potrebe da djeca u bilo čemu oskudijevaju, jer im mi možemo pružiti ono što trebaju“, objašnjava Nada. S druge strane, staratelj i centar za socijalni rad prate napredak porodice u cjelini. „Hraniteljica Nada može biti primjer ne samo hraniteljima, nego i roditeljima djece s poteškoćama u razvoju kako da osnaže svoje funksionisanje i kako da pruže adekvatnu podršku djeci. Osim toga, tu naša uloga nije više samo nadzorna, već saveznička, da stvorimo osnov za odrastanje djeci. Kroz naše redovno praćenje, sastanke, razgovor i dogovor, hranitelji dobijaju svu podršku koja im je potrebna“, kaže staratelj Dorontić. Međutim, da hraniteljstvo ne bi bilo samo epizoda lijepog u životu, i hraniteljica i staratelj već sada razmišljaju u pravcu budućnosti. „Svi u kući smo se vezali za dječake. Bilo je i komentara da na sebe uzimam posao koji traje čitav dan, ali ja smatram da hraniteljstvo znači biti dio porodice, a ne obaveza. Jedino što ne bih voljela jeste da nakon hraniteljstva, po punoljetstvu ili nešto kasnije, dječaci moraju u ustanovu“, kaže Nada. Centar za socijalni rad već priprema saradnju s udruženjima čiji su korisnici odrasle osobe s poteškoćama. U planu su projekti stanovanja uz podršku. „Bez obzira na strahove na početku, sad više nema dileme da smo našli najbolje rješenje za ovu djecu. Upravo nas to obavezuje na strateške promjene i obezbjeđivanje stanovanja uz podršku. Mislim da će dječaci, uz sve ono što dobijaju u hraniteljstvu i ovakav nastavak situacije, postati primjer dobre prakse kako porodično okruženje poticajno djeluje na razvoj potencijala djece s poteškoćama u razvoju, zaključuje Dorontić. Sistem zbrinjavanja i brige o djeci bez roditeljskog staranja nije oduvijek bio u najboljem interesu djeteta, onako kako je utvrđeno Konvencijom o pravima djeteta. Cilj programa “Transformacija institucija za zbrinjavanje i prevencija razdvajanja porodica” jeste osigurati da djeca bez roditeljskog staranja, djeca koja su pod rizikom od razdvajanja od svojih porodica i djeca s poteškoćama u razvoju uživaju jednaka prava i status kao i druga djeca u BiH. A među tim pravima su i prava na porodicu, zdravlje i obrazovanje.
KATEGORIJE NOVOSTI: Najbolji početak za svako dijete , Novosti , Svako dijete treba porodicu |

Saradnja Evropske unije i UNICEF-a za zdrav i podsticajan početak za svako dijete

Povodom Međunarodnog dana porodice, 15. maja/svibnja, zamjenik šefa Delegacije Evropske unije u BiH, Khaldoun Sinno i predstavnica UNICEF-a u BiH Geeta Narayan posjetili su Mostar. Ovo je bila prilika da se predstavi napredak u zajedničkom djelovanju na zaštiti prava djeteta, kroz primjer nekoliko povezanih i međuzavisnih aktivnosti koje se provode u saradnji sa vlastima i institucijama Kantona i Grada Mostara. Mostar je samo jedna od brojnih lokacija u BiH na kojima su EU i UNICEF udružili napore u zaštiti prava djeteta u skladu s Smjernicama EU za promociju i zaštitu prava djeteta i Konvencijom o pravima djeteta. Zamjenik šefa Delegacije EU u BiH Khaldoun Sinno naglasio je posvećenost EU promociji i zaštiti prava djeteta u BiH. "Evropska unija i UNICEF, zajedno sa relevantnim stručnjacima, roditeljima, pružaocima njege, udružili su resurse kako bi omogućili da djeca izrastu u zdrave i sretne ljude. Iako smo zapravo samo zagrebali površinu ovog složenog problema, zajedno smo pokazali šta se sve može postići kada udružimo resurse i volju. Uvjeravam vas da ćemo nastaviti da dajemo podršku sve dok svako dijete ne dobije zdrav i podsticajan početak u životu ", rekao je Sinno. „Želim da pohvalim sve naše partnere u Mostaru zbog njihove posvećenosti i napora koje su do sada uložili, a što je omogućilo mnoge odlične rezultate za djecu i mlade u Mostaru. Nadam se i očekujem da će ova posvećenost biti propraćena i sa kontinuiranim investicijama, kako Županijske vlade, tako i Grada Mostara, uključujući izdvajanje adekvatnih finansijskih, ljudskih i tehničkih resursa neophodnih za održavanje rezultata koje smo do sada postigli. Posebno mi je drago što je ova posjeta na Međunarodni dan porodice, prepoznajući jedinstven značaj vaspitnog i sigurnog porodičnog okruženja za svako dijete.” – rekla je predstavnica UNICEF-a Geeta Narayan. Predstavnici Vlade Hercegovačko-neretvanske županije i Grada Mostara, istakli su važnost podizanja svijesti javnosti o pravima djece i potvrdili su svoju posvećenost u obezbjeđivanju značajnijih resursa kako bi se doprinijelo blagostanju za svako dijete. Delegacija je imala priliku da se direktno uvjeri u trenutnu situaciju u kojoj se nalazi Dječiji dom, a koji isključivo pruža institucionalnu zaštitu djeci odvojenoj od svojih porodica, te da sazna više o predviđenoj transformaciji dječijeg doma u uslužni centar za ugroženu djecu i porodice, uključujući uspostavljanje nekoliko novih usluga zaštite djece, u skladu sa projektom „Transformacija ustanova za zaštitu djece i sprječavanje odvajanja porodica”. Nakon prezentacija plana transformacije Dječijeg doma u Mostaru, UNICEF i EUD su pozdravili nedavni prijedlog izmjena i dopuna Županijskog zakona o socijalnim uslugama, nadajući se da će Županijska skupština iste uskoro i usvojiti, čime bi se osigurala održivost novih usluga za porodice i djecu. [gallery ids="12037,12038,12039,12040,12041,12042,12043,12044,12045,12046,12047,12048,12049,12050"] Delegacija je posjetila i IV osnovnu školu, koja je uključena u programe izgradnje kapaciteta za kvalitetno inkluzivno obrazovanje, u okviru regionalnog projekta „Zaštita djece od nasilja i promocija socijalne inkluzije djece sa poteškoćama na Zapadnom Balkanu i Turskoj”. Projektom su se EU i UNICEF obavezali da će nastaviti snažno zagovaranje za zaštitu svakog djeteta od svih oblika nasilja i za pravo da bude ravnopravan član društva. Direktorica škole Seada Kuštrić naglasila je pozitivno iskustvo ove škole: „Shvatili smo da inkluzija nije korisna samo za dijete sa poteškoćama, nego je važan korak ka stvaranju kvalitetne škole i na taj način je korisna za svakog od naših učenika, roditelja i zaposlenih.“ rekla je gospođa Kuštrić. Direktorica predškolske ustanove „Dječiji vrtići“ Danijela Kegelj predstavila je napredak ostvaren u radu sa djecom sa poteškoćama u razvoju i službama za kućnu posjetu, kao priliku da se osigura da sva djeca, uključujući i one najugroženije, mogu dobiti usluge koje će pomoći u njihovom razvoju i pružiti im najbolji početak njihovih života. Do sada je samo 22% opština u BiH pokriveno uslugama podrške ranom rastu i razvoju. Povećanje stope zastupljenosti usluga za djecu u ranom djetinjstvu bi bilo od izuzetne važnosti kako bi se osiguralo da sva djeca u BiH imaju zdrav i podsticajan početak u životu. Trenutno, u Mostaru, usluge intervencije u ranom djetinjstvu se pružaju za 29 djece koja pohađaju predškolsko obrazovanje, te za 10 djece u specijalizovanoj učionici. Osim toga, 17 djece je na listi čekanja. Pored toga, 16 medicinskih sestara u zajednici iz Mostara educirano je za pružanje usluga i savjetovanje roditelja, sa posebnim fokusom na prepoznavanje nasilja nad djecom u domaćinstvima koje posjećuju.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti | 13.05.2018

Doc.dr. Aida Kulo Ćesić: “Vakcina ne izaziva autizam, ljekari mogu i trebaju roditeljima dati jasne, razumljive i naučnim činjenicama potkrijepljene odgovore”

Specijalistica farmakologije doc. dr. Aida Kulo Ćesić u intervjuu za blog ZaSvakoDijete.ba govori o važnosti imunizacije i razlozima zbog kojih je u jednom momentu kao roditelj i sama počela strahovati, te kako je tražeći odgovore u naučnim dokazima i od relevantnih stručnjaka vakcinisala dijete jer je shvatila kako je "rizik je od teških zaraznih bolesti i komplikacija koje iste mogu izazvati znatno veći od rizika od neželjenih efekata vakcina" što ju je, dodaje, vratilo na pravi put. Doc. dr. Ćesić kaže kako ljekari trebaju roditeljima dati jasne, naučnim činjenicama potkrijepljene odgovore na sva njihova pitanja, jezikom koji je za roditelje razumljiv. Dodaje kako su sve informacije, za koje se često govori kako su skrivene, uglavnom lako dostupne pa se tako npr. i podaci o sastavu svake vakcine i proizvođaču mogu naći na web stranici Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH. Govoreći o navodnoj vezi MRP vakcine i autizma, doc.dr. Kulo ističe kako je studija koja je izazvala tu priču i koju je prije 20 godina napravio Britanac dr Andrew Wakefield u svom članku o 12 djece, čvrsto diskreditovana desetinama studija na oko 25 miliona djece. U studijama su poređena djeca koja su primila MRP vakcinu sa djecom koji nikada nisu primila MRP vakcinu gdje je nađen isti rizik od autizma u obje grupe što je jasno potvrdilo činjenicu da MRP vakcina nije uzrok autizma.   U jednom intervjuu ste kazali da ste svojevremeno kao majka bili skeptični glede vakcine, ali ste nakon što ste se dovoljno informisali ipak odlučili na vakcinisanje djeteta i bili sretni zbog toga. Šta je izazvalo skepticizam, na koji način ste dobili potrebne informacije i koliko ih je bilo lako ili teško dobiti? Zašto ste, na koncu, vakcinisali svoju djecu? - Kada sam vakcinisala svoje prvo dijete, moju kćerku, radila sam to bez razmišljanja, jednostavno sam je vodila na redovnu vakcinaciju. Kada sam rodila sina i odvela ga na redovnu vakcinaciju, pedijatrica mi je doslovno rekla „Jeste li sigurni da je to dobra ideja?“. To me je pitanje naravno iznenadilo i moje dijete tada nije vakcinisano. Počela sam na tu temu razgovarati s drugim ljudima, uglavnom mladim roditeljima, ali to nije pomagalo, nego, naprotiv, otvaralo dodatna pitanja o kojima ranije nisam razmišljala. Dugo sam se vrtila u krug u kojem nisam mogla donijeti odluku. Pri tome me je, sve vrijeme, mučila savjest i odgovornost što držim dijete pod otvorenim rizikom od potencijalnih opasnih zaraznih bolesti. Kako ste razbili taj strah? Konačno sam u strahu počela čitati i tražiti odgovore u naučnim dokazima, što me je, srećom, vratilo na pravi put. U međuvremenu sam razgovarala i s ekspertom vakcinologije Prof dr Corinne Vandermeulen, koju sam poznavala iz perioda mog doktorata na Katoličkom Univerzitetu Leuven u Belgiji, a koja mi je prvo otklonila svaku sumnju u vakcinaciju, a zatim nacrtala i tačan plan kako da što prije nadoknadim sve propuštene vakcine. Tako sam i uradila. Tako da u konačnici, kao odgovor na vaše prvo pitanje, kažem da sam vakcinisala svoje djete jer sam se uvjerila da je rizik je od teških zaraznih bolesti i komplikacija koje iste mogu izazvati znatno veći od rizika od neželjenih efekata vakcina. Dodatno smatram da sam kao roditelj odgovorna da uradim sve što je moguće da zaštitim svoju djecu od zaraznih bolesti, a štiteći svoju djecu vakcinacijom, preveniramo transmisiju zaraznih bolesti i na drugu djecu i odrasle, pogotovo na one koji iz medicinskih razloga ne mogu biti vakcinisani. Šta se dogodilo nakon što ste vakcinisali dijete? - Ništa se nije dogodilo, nije bilo nikakvih neželjenih efekata, sve je bilo u savršenom redu, a ja sam konačno osjetila olakšanje. Antivakcinalisti su najčešće glasni u iznošenju svojih pogrešnih stavova, dok je glas struke često tiši i nekako se utopi u 'buci interneta' pa se stiče dojam da je do pravih informacija teško doći ili da čak ni ne postoje iako su uglavnom lako dostupne. Kako poboljšati komunikaciju struke i javnosti? - Mislim da je jako važno da se glas struke, pogotovo kad je u pitanju vakcinacija, čuje jače nego je to trenutno slučaj. Isto tako smatram da ljekari trebaju roditeljima dati jasne, naučnim činjenicama potkrijepljene odgovore na njihova pitanja, jezikom koji je za roditelje razumljiv. [caption id="attachment_12028" align="alignright" width="300"] "Edukacija zdravstvenih radnika je bitna, do sada je Univerzitet u Sarajevu, sa timom međunarodnih eksperata prof Vandereulen i Prof Pierre Van Damme sa Univerziteta u Antwerpenu, sa dr Sanjinom Musom iz Zavoda za Javno zdravstvo FBiH i nekoliko drugih domaćih eksperata u procesu interaktivne edukacije/radionice educirao više od 200 polaznika"[/caption] Kako objašnjavate činjenicu da veliki broj ljudi slijepo vjeruju studiji o povezanosti MMR vakcine i autizma koje se i sam autor odrekao, za koju su vjerovatno više čuli a nisu je pročitali, nego desetinama relevantnih i nepobijenih studija koje negiraju povezanost vakcina sa nekim od sindroma, stanja i oboljenja za koje antivakcinalisti tvrde da su u korelaciji? - Autizam je zaista veliki problem i mislim da smo toga svi svjesni. Međutim veza između MRP vakcine i autizma koju je prije 20 godina, tj. 1998. godine napravio Britanac dr Andrew Wakefield u svom članku o 12 djece, je čvrsto diskreditovana desetinama studija na oko 25 miliona djece. U ovim studijama u kojima su poređena djeca koja su primila MRP vakcinu sa djecom koji nikada nisu primila MRP vakcinu je nađen isti rizik od autizma u obje grupe što je jasno potvrdilo činjenicu da MRP vakcina nije uzrok autizma. Objavljeni sporni članak je povučen, Dr Wakefiled je sam priznao da je počinio prevaru, izgubio je medicinsku licencu,  a utvrđeno je da je za objavljivanje pomenute studije bio plaćen i da je u isto vrijeme pravio svoju vlastitu MRP vakcinu. Trebalo bi se zapravo više osvrnuti na činjenice o stvarnim rizicima od oštećenja mozga usljed oboljenja od morbila, a posljedice čega mogu biti znatno teže od autizma. U eri nedavnih epidemija morbila svjedoci smo i zabrinjavajućeg broja smrtnih slučajeva. Obuhvat imunizacijom je u velikom padu, ali je broj slučajeva autizma u stalnom porastu. Da li bi u slučaju da vakcina izaziva autizam i broj slučajeva autizma trebao biti u opadanju ili bar stagnirati? - Naravno, dakle ako je autizam izazvan vakcinom, a vakcina se sve rijeđe koristi, broj novooboljelih od autizma bi morao opadati a ne rasti. Na žalost još uvijek se traga za uzrokom/uzrocima autizma ali ono što se sa sigurnošću zna je da MRP vakcina nije uzrok istog. Protivnici vakcinacije tvrde kako je nepoznat sastav vakcine, iako se radi o lako dostupnoj informaciji. Na koji način roditelji mogu doći do informacija o sastavu vakcine i mogućim nuspojavama? - Sastav svake vakcine, zatim podatke o proizvođaču, obliku, jačini, pakovanju i druge relevantne podatke o vakcini i njenoj registraciji u BiH je moguće pronaći na web stranici naše državne agencije za lijekove, (www.almbih.gov.ba). Podaci o sastavu vakcina su dostupni u PDF dokumentu. Padom procijepljenosti pada i kolektivni imunitet. U kolikoj mjeri je pad kolektivnog imuniteta opasan za djecu koja nisu vakcinisana ili iz opravdanih razloga ne mogu biti vakcinisana, ili čak i za vakcinisanu djecu s obzirom da postoji manji procenat djece kod kojih vakcina iz određenih razloga ne izazove zaštitu? - Adekvatan kolektivni imunitet je jasno definisan za svaku zaraznu bolest i direktno je odgovoran za zaštitu svih pomenutih grupa djece ali i odraslih od date zaraznih bolesti. Stoga se padom kolektivnog imuniteta za određenu zaraznu bolest direktno povećava rizik od pojave epidemije te zarazne bolesti, a u kojoj će najteže oblike bolesti imati upravo oni koji nisu vakcinisani. [caption id="attachment_12029" align="alignleft" width="300"] "Vakcinisala sam svoje djete jer sam se uvjerila da je rizik je od teških zaraznih bolesti i komplikacija koje iste mogu izazvati znatno veći od rizika od neželjenih efekata vakcina."[/caption] Nedavna epidemija morbila u Srbiji izazvana smanjenjem procijepljenosti i padom kolektivnog imuniteta odnijela je veliki broj života. Postoji li bojazan da bi se nešto slično moglo dogoditi i u BiH? - Nešto slično se svakako može dogoditi u BiH i to može početi svakog časa. Šta svaki roditelj treba da zna prilikom donošenja odluke da vakciniše svoje dijete? - Mislim da je jako važno da svaki roditelj zna da je rizik od oboljenja od zarazne bolesti i njenih komplikacija nemjerljivo veći od rizika koji sa sobom nosi sama vakcina. Dok s jedne strane bolest dijete pronađe nespremno, često oslabljeno usljed druge bolesti, vakcinu će dijete dobiti samo ako ljekar utvrdi da ne postoje kontraindikacije za istu, dakle u adekvatno vrijeme, u kontrolisanim uslovima, sve s ciljem minimiziranja rizika od neželjenih efekata vakcine. Kazali ste kako je veoma važno da ljekari roditeljima daju jasne, naučnim činjenicama potkrijepljene odgovore na njihova pitanja. Koliko je važna i dodatna edukacija samih zdravstvenih radnika o vakcinaciji i načinima na koji mogu bolje komunicirati s roditeljima? Kada sam prije dvije godine Prof Vandermeulen pitala da mi objasni rizike i koristi od vakcinacije, i kad sam dobila vrlo jasno objašnjenje, pitala sam ju da li bi došla u BiH i isto tako objasnila rizike i koristi od vakcinacije našim ljekarima, medicinskim sestrama i drugom medicinskom osoblju koje je uključeno u proces imunizacije. Profesorica je pristala i pomogla mi da ideju pretvorim u realnost i organiziram edukaciju. Tako je počela naša misija edukacije i do sada je Univerzitet u Sarajevu, sa timom međunarodnih eksperata prof Vandereulen i Prof Pierre Van Damme sa Univerziteta u Antwerpenu, sa dr Sanjinom Musom iz Zavoda za Javno zdravstvo FBiH i nekoliko drugih domaćih eksperata u procesu interaktivne edukacije/radionice educirao više od 200 polaznika, u toku pet edukacija održanih u periodu 2017-2018. godine. Naš je tim, na veliku žalost svih, ostao bez uvaženog stručnjaka Prof dr Smaila Zubčevića koji je prerano preminuo. Edukacije su održane u partnerstvu i sa Ministarstvom Zdravstva FBiH i drugim partnerima, a partneri koji su za dosadašnje edukacije obezbijeđivali finansijska sredstva su UNICEF za period 2017. godine i Svjetska zdravstvena organizacija i UNICEF za edukaciju organiziranu 27. aprila u Mostaru u okviru Evropske sedmice imunizacije. Cilj nam je ovom edukacijom obuhvatiti sve zdravstvene radnike uključene u proces imunizacije ali i ostale zainteresirane polaznike.