KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti | 21.05.2018

“BH TATE” O PRVIH 1000 DANA RODITELJSTVA: Kako “maleno a moćno biće” promijeni smisao života i postane centar svijeta

“Najdraži trenutak se ponavlja svakog dana od rođenja oboje djece, a to je njihov veseli pogled kojim me dočekaju kada dođem sa posla ili sa puta. Najstrašniji trenutak bio mi je kada sam spoznao da moja djeca mogu biti izložena nasilju od strane vršnjaka”, kaže Esmin Brodlija iz Kaknja, otac djevojčice i dječaka i jedan od 15 finalista inicijative “BH Tate” koja je pokrenuta kao Facebook kampanja, a završila kao izložba fotografija koja zagovara roditeljsko odsustvo za očeve. Autor fotografija i potpisnik ovih redova Almir Panjeta za izložbu koju je je organizirala Ambasada Švedske u Bosni i Hercegovini u partnerstvu s organizacijama CARE International Balkan i Infohouse, te Švedskim institutom obišao je tate širom BiH kako bi kroz fotografiju pokazao šta oni mogu i znaju te kako kako oni provode vrijeme sa svojom djecom. Očevi su mu otvorili vrata, a sa svojom djecom i srca, i pokazali mu šta je to šta sve oni rade tokom zajednički provedenog vremena, te koliko je roditeljstvo stvar oba roditelja. Zajedno su prali suđe, pripremali obroke, peglali ili kačili veš, lakirali nokte, odabirali haljinicu princeze za rođendansku zabavu, pravili voćnu salatu, spremali se za trening… “U odgoju djeteta ne treba zamijeniti majku, ali treba ravnopravno učestvovati. Djeca će uz dva roditelja koji učestvuju biti naprednija jer kroz različitost roditelja dobijaju podstrek da razmišljaju na različite načine i upoređuju, da se razvijaju u više pravaca”, kaže Omar Sagdati iz Sarajeva, također jedan od finalista inicijative. UNICEF u Bosni i Hercegovini ove godine priključuje se globalnoj kampanji obilježavanja Dana očeva 17. juna, kako bi se naglasila važnost  uloge očeva, posebno u prvih 1000 dana djeteta, pa smo Omaru, Esminu s početka teksta i još nekolicini očeva postavili dva pitanja koja na prvi pogled djeluju jednostavno, ali su njihovi odgovori pokazali da nimalo nisu takva: Šta je to što je u prvih 1000 dana njihove bebe bilo najdraže, a šta najteže iskustvo. “Zaista mi je teško izdvojiti najdraži trenutak, ali ako bih baš morao onda neka bude kada su prvi put izgovorili "tata". Najstrašniji je definitivno kada su prvi put imali visoku temperaturu, još imam traume od toga”, kaže Omar, otac dvojice blizanaca. Darko Nidžarević iz Brčkog kaže kako su mu prvi koraci najdraži trenutak poslije dolaska kćerkice na svijet: “Nikada neću zaboraviti kada je prošetala od stola ka meni u naručje”, prisjeća se Darko, dok mu je najstrašniji momenat bio kada je jednom pala s kreveta I utišala se nakon čega su je u velikom strahu odveli ljekaru koji je konstatovao kako pad nije bio toliko strašan i kako će sve biti u redu. [gallery ids="12070,12069,12068,12067,12066,12065,12064"] Adnan Hadžić iz Velike Brijesnice kaže kako se najprije obradovao kada je njegov sin napokon prestao koristiti pelene, dok ga je s druge strane zabrinulo kada je s tri godine ponovo počeo da kaki u gaće, ali dodaje kako to nije dugo potrajalo. Samohrani otac iz Banja Luke Darko Vujinović kaže da je bio sretan kada su mu ljekari kazali kako će njegova kćerka preživjeti. “Rodila se s pet mjeseci i bila je u velikoj opasnosti, I kada su mi rekli da će preživjeti mojoj sreći nije bilo kraja. Nažalost ona danas ima česte epi napade, I svaki od njih mi jako teško pada i sam za sebe je težak trenutak”, kaže tata Darko. “S njom sam od njene prve godine, ja sam joj i majka i otac. Sve je bilo nepoznato za mene, razmišljao sam kako ću sve sam, pridružio sam se grupama roditelja djece s cerebralnom paralizom i s epilepsijom u BiH i Hrvatskoj, i tako sam i učio. Najgore smo prošli, došli smo na neki lakši put ali na duže staze. Od prvog dana ne krijem emocije, ona je moje dijete, uključujem je u društvo, idemo na plivanje, jahanje, na utakmice, manifestacije i predstave, i svugdje se s ponosom pojavljujemo, preponosan sam na nju”, priča tata Darko. Zdravko Ljubas iz Sarajeva kaže kako je priče kako djeca svakome promijene svijet i viđenje života smatrao tek još jednom ispraznom frazom. “To malo, nejako, a tako moćno biće, dio tebe, zaista ti promijeni smisao života, postane centar tvoga svijeta. Teško je izdvojiti i nabrojati sve lijepe trenutke, ali jedan mi je ostao u pamćenju. Službeno sam boravio u Banjoj Luci, a moj sin je imao nepune dvije godine. Zazvonio mi je mobitel. S druge strane sam čuo "tajo", a onda je krenula priča o "Fifi i cvjetnom društvu", uz napomene da "baka kuha". Priča nepovezana, bebeća, ali toliko moćna, urezana duboko, u onu najdublju memoriju duše”, prisjeća se tata Zdravko najsretnijeg, ali i najstrašnijeg momenta u prvih 1000 dana: “Najstrašniji momenat desio se sa mlađim sinom. Uvijek je bio žilavko, vragolan, pa je prije treće godine odlično savladao upravljanje romobilom. U jednom momentu je pao, jauknuo i pokazao da se porezao po glavi,  na početku lijeve obrve. Posjekotina nije izgledala strašno na samoj površini, ali kada sam je htio očistiti i kada se ukazala duboka rana, gotovo sam se ukočio. Odmah smo se zaputili do Hitne pomoći, gdje je doktor odlučio da mu očisti i zašije ranu, sve bez ikakve anestezije. Dijete me je čvrsto držalo za ruku. Toliko mali, a toliko hrabar. Suze nije pustio, a mene su oblijevale neopisive količine ledenog znoja gledajući kako igla probija nježnu dječiju kožu. I danas me prođe jeza kada se svega sjetim”. Jedna od aktivnosti globalne kampanje kojoj se priključio UNICEF BiH biće javni poziv očevima, uključujući i  poznate ličnosti, sportiste i umjetnike, da podijele svoja iskustva odgovarajući na dva pitanja koja smo za početak postavili finalistima inicijative “BH Tate”: “Šta vam je u prvih 1000 dana vaše bebe bilo najdraže, a šta najteže iskustvo?” Kroz kampanju i njihove odgovore, kao i komentare stručnjaka, želi se pokrenuti javna diskusija o izazovima i dobrim primjerima te važnosti podsticajnog okruženja u ranom djetinjstvu, dobre ishrane, zaštite, imunizacije, igre i ranog učenja.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 15.05.2018

HRANITELJICA NADA: Djeca su dio naše porodice, a ne moj posao

  Rano ujutro, prije osam sati, počinje njihov dan. Hraniteljica Nada (ime promijenjeno radi zaštite privatnosti) mazi ih i grli da lakše ustanu, ali gotovo uvijek žure da ne zakasne u školu. Dva devetogodišnjaka, blizanci s razvojnim poteškoćama, postali su članovi porodice tete Nade, čijih je troje djece već odraslo. U hraniteljstvo su došli nakon višegodišnjeg boravka u ustanovi, čiji su svi mali stanovnici bili djeca s nekom vrstom poteškoća u razvoju. Analiza stanja djece bez roditeljskog staranja, provedena u Bosni i Hercegovini tokom 2016. godine, pokazala je da je čak 91 posto djece s poteškoćama i bez roditeljskog staranja živjelo u institucionalnim oblicima zaštite, čineći tako više od jedne četvrtine ukupnog broja mališana koji odrastaju u ustanovama. U najvećem broju slučajeva roditelji brigu o njima prepuštaju državi zbog potreba za posebnom vrstom njege. To je, također, jedan od razloga zbog kojeg djeca s poteškoćama i bez roditeljskog staranja najteže pronalaze put do hraniteljskih porodica. Stoga je priča o Nadi i njenoj porodici po mnogočemu posebna. Ona je, također, dio mnogo širih, sistemskih nastojanja za zaštitu prava djece bez roditeljskog staranja kroz reformu dječije zaštite, koja podrazumijeva prelazak s institucionalnog na mnogo bolji, porodični oblik zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja - hraniteljstvo. Podrška hraniteljstvu je, između ostalog, važna komponenta programa “Transformacija institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica”, kojeg implementira UNICEF BiH s nadležnim ministarstvima i relevantnim nevladinim organizacijama, a finansira Evropska unija. Među partnerima Programa su i centri za socijalni rad, kao prva adresa za sve informacije o hraniteljstvu, za procjenu i obuku hranitelja i podršku ovim porodicama, uključujući i glavne junake ove priče. „Gospođa Nada je bila zainteresovana za hraniteljstvo djeci, jer je u porodici imala iskustvo hraniteljstva – naime, njena majka je također bila hraniteljica. Nakon što je prošla obuku za hranitelje koju provodi centar za socijalni rad po standardima nadležnog ministarstva bili smo sigurni da će, ukoliko ne odustane, biti i dobra hraniteljica djeci s intelektualnim teškoćama“, kaže Nikola Dorontić, stalni staratelj i socijalni radnik u Centru za socijalni rad u Banjaluci. Nažalost, u Bosni i Hercegovini je mali broj hranitelja poput Nade - zainteresovanih da pruže dom djeci koja imaju poteškoće u razvoju, a bez roditeljskog su staranja. Njeni dječaci su ostvarivali dobre rezultate u ustanovi u kojoj su boravili. Samostalno su se oblačili, jeli, zabavljali, bili usmjereni jedan na drugog i veoma vezani. Međutim, procjena stručnog osoblja bila je da će bolje uslove za razvoj svojih potencijala dječaci dobiti u porodičnom okruženju i da je šteta da ostanu u instituciji. „Znali smo da ćemo se suočiti s izazovima i poteškoćama, ali u tom trenutku nismo znali da će hrabrost i stav gospođe Nade prevazići sve naše strahove kao profesionalaca“, nastavlja uposlenik centra, koji je ujedno i staratelj dječacima. Gospođa Nada djecu je posjetila i prije zasnivanja hraniteljskog odnosa. Kaže, voljela bi da je više vremena provela s njima i osobljem koje ih je poznavalo, da period navikavanja na novosti u porodici svima prođe lakše. Prvih nekoliko mjeseci bilo je teško. Djeca koja ne poznaju porodicu u koju dolaze, vrlo oskudne komunikacije, uplašeni i sigurni samo jedan u drugog, i jedna žena, koja gradi porodicu i krug podrške za nove članove. „Sve razumiju i sve znaju. Kad su došli, pokretima su objašnjavali da su žedni, danas izgovaraju nekoliko riječi potpuno pravilno i sklapaju rečenice. Vole zabavljati i vole učestvovati u dječijim priredbama“, kaže hraniteljica. Ovo su samo neki od pokazatelja blagodeti odrastanja djece u porodici, ali i značaja kompetencija hraniteljice za rad s djecom s poteškoćama. U tom smislu jako su važne edukacije s ciljem sticanja specifičnih znanja i vještina koje se odnose na razvojne potrebe djece s poteškoćama, te profesionalna podrška hraniteljima od strane sistema socijalne zaštite, koju ima i teta Nada. Sve to, također, trebaju i biološke porodice djece s poteškoćama u razvoju kako do njihovog razdvajanja ne bi došlo. Program Transformacija institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica uključuje stvaranje niza novih servisa i usluga namijenjenih upravo pružanju podrške porodicama koje su pod rizikom od razdvajanja. Među njima su i dnevni centri za djecu s poteškoćama u razvoju. Jedan od njih pohađaju i dječaci tete Nade. Tamo dobijaju dodatnu stručnu podršku, a uključeni su u aktivnosti svih udruženja koja se bave promocijom prava djece s poteškoćama u razvoju. Teta Nada je dječake uvela u sve sfere svog i života svoje djece. Reći će, djeca nisu stranci, već dio njihove porodice i njihove kuće. Svi koji se druže sa starijim članovima porodice, prihvataju i djecu. „Nije jednostavno, ali nije u pitanju ništa što nisam radila sa svojom djecom, pa da posebno radim s njima. Ujutro škola, onda dnevni centar, uvečer ples ili priredbe i polako. Međutim, ono što je ovoj djeci nedostajalo jeste ta topla, kućna atmosfera, falila im je pažnja od početka do kraja dana. Vikendom ih komšinica povede u šetnju, moje kćerke ih vode na druženja s njihovim prijateljima, s nama idu na more. Nema potrebe da djeca u bilo čemu oskudijevaju, jer im mi možemo pružiti ono što trebaju“, objašnjava Nada. S druge strane, staratelj i centar za socijalni rad prate napredak porodice u cjelini. „Hraniteljica Nada može biti primjer ne samo hraniteljima, nego i roditeljima djece s poteškoćama u razvoju kako da osnaže svoje funksionisanje i kako da pruže adekvatnu podršku djeci. Osim toga, tu naša uloga nije više samo nadzorna, već saveznička, da stvorimo osnov za odrastanje djeci. Kroz naše redovno praćenje, sastanke, razgovor i dogovor, hranitelji dobijaju svu podršku koja im je potrebna“, kaže staratelj Dorontić. Međutim, da hraniteljstvo ne bi bilo samo epizoda lijepog u životu, i hraniteljica i staratelj već sada razmišljaju u pravcu budućnosti. „Svi u kući smo se vezali za dječake. Bilo je i komentara da na sebe uzimam posao koji traje čitav dan, ali ja smatram da hraniteljstvo znači biti dio porodice, a ne obaveza. Jedino što ne bih voljela jeste da nakon hraniteljstva, po punoljetstvu ili nešto kasnije, dječaci moraju u ustanovu“, kaže Nada. Centar za socijalni rad već priprema saradnju s udruženjima čiji su korisnici odrasle osobe s poteškoćama. U planu su projekti stanovanja uz podršku. „Bez obzira na strahove na početku, sad više nema dileme da smo našli najbolje rješenje za ovu djecu. Upravo nas to obavezuje na strateške promjene i obezbjeđivanje stanovanja uz podršku. Mislim da će dječaci, uz sve ono što dobijaju u hraniteljstvu i ovakav nastavak situacije, postati primjer dobre prakse kako porodično okruženje poticajno djeluje na razvoj potencijala djece s poteškoćama u razvoju, zaključuje Dorontić. Sistem zbrinjavanja i brige o djeci bez roditeljskog staranja nije oduvijek bio u najboljem interesu djeteta, onako kako je utvrđeno Konvencijom o pravima djeteta. Cilj programa “Transformacija institucija za zbrinjavanje i prevencija razdvajanja porodica” jeste osigurati da djeca bez roditeljskog staranja, djeca koja su pod rizikom od razdvajanja od svojih porodica i djeca s poteškoćama u razvoju uživaju jednaka prava i status kao i druga djeca u BiH. A među tim pravima su i prava na porodicu, zdravlje i obrazovanje.
KATEGORIJE NOVOSTI: Najbolji početak za svako dijete , Novosti , Svako dijete treba porodicu |

Saradnja Evropske unije i UNICEF-a za zdrav i podsticajan početak za svako dijete

Povodom Međunarodnog dana porodice, 15. maja/svibnja, zamjenik šefa Delegacije Evropske unije u BiH, Khaldoun Sinno i predstavnica UNICEF-a u BiH Geeta Narayan posjetili su Mostar. Ovo je bila prilika da se predstavi napredak u zajedničkom djelovanju na zaštiti prava djeteta, kroz primjer nekoliko povezanih i međuzavisnih aktivnosti koje se provode u saradnji sa vlastima i institucijama Kantona i Grada Mostara. Mostar je samo jedna od brojnih lokacija u BiH na kojima su EU i UNICEF udružili napore u zaštiti prava djeteta u skladu s Smjernicama EU za promociju i zaštitu prava djeteta i Konvencijom o pravima djeteta. Zamjenik šefa Delegacije EU u BiH Khaldoun Sinno naglasio je posvećenost EU promociji i zaštiti prava djeteta u BiH. "Evropska unija i UNICEF, zajedno sa relevantnim stručnjacima, roditeljima, pružaocima njege, udružili su resurse kako bi omogućili da djeca izrastu u zdrave i sretne ljude. Iako smo zapravo samo zagrebali površinu ovog složenog problema, zajedno smo pokazali šta se sve može postići kada udružimo resurse i volju. Uvjeravam vas da ćemo nastaviti da dajemo podršku sve dok svako dijete ne dobije zdrav i podsticajan početak u životu ", rekao je Sinno. „Želim da pohvalim sve naše partnere u Mostaru zbog njihove posvećenosti i napora koje su do sada uložili, a što je omogućilo mnoge odlične rezultate za djecu i mlade u Mostaru. Nadam se i očekujem da će ova posvećenost biti propraćena i sa kontinuiranim investicijama, kako Županijske vlade, tako i Grada Mostara, uključujući izdvajanje adekvatnih finansijskih, ljudskih i tehničkih resursa neophodnih za održavanje rezultata koje smo do sada postigli. Posebno mi je drago što je ova posjeta na Međunarodni dan porodice, prepoznajući jedinstven značaj vaspitnog i sigurnog porodičnog okruženja za svako dijete.” – rekla je predstavnica UNICEF-a Geeta Narayan. Predstavnici Vlade Hercegovačko-neretvanske županije i Grada Mostara, istakli su važnost podizanja svijesti javnosti o pravima djece i potvrdili su svoju posvećenost u obezbjeđivanju značajnijih resursa kako bi se doprinijelo blagostanju za svako dijete. Delegacija je imala priliku da se direktno uvjeri u trenutnu situaciju u kojoj se nalazi Dječiji dom, a koji isključivo pruža institucionalnu zaštitu djeci odvojenoj od svojih porodica, te da sazna više o predviđenoj transformaciji dječijeg doma u uslužni centar za ugroženu djecu i porodice, uključujući uspostavljanje nekoliko novih usluga zaštite djece, u skladu sa projektom „Transformacija ustanova za zaštitu djece i sprječavanje odvajanja porodica”. Nakon prezentacija plana transformacije Dječijeg doma u Mostaru, UNICEF i EUD su pozdravili nedavni prijedlog izmjena i dopuna Županijskog zakona o socijalnim uslugama, nadajući se da će Županijska skupština iste uskoro i usvojiti, čime bi se osigurala održivost novih usluga za porodice i djecu. [gallery ids="12037,12038,12039,12040,12041,12042,12043,12044,12045,12046,12047,12048,12049,12050"] Delegacija je posjetila i IV osnovnu školu, koja je uključena u programe izgradnje kapaciteta za kvalitetno inkluzivno obrazovanje, u okviru regionalnog projekta „Zaštita djece od nasilja i promocija socijalne inkluzije djece sa poteškoćama na Zapadnom Balkanu i Turskoj”. Projektom su se EU i UNICEF obavezali da će nastaviti snažno zagovaranje za zaštitu svakog djeteta od svih oblika nasilja i za pravo da bude ravnopravan član društva. Direktorica škole Seada Kuštrić naglasila je pozitivno iskustvo ove škole: „Shvatili smo da inkluzija nije korisna samo za dijete sa poteškoćama, nego je važan korak ka stvaranju kvalitetne škole i na taj način je korisna za svakog od naših učenika, roditelja i zaposlenih.“ rekla je gospođa Kuštrić. Direktorica predškolske ustanove „Dječiji vrtići“ Danijela Kegelj predstavila je napredak ostvaren u radu sa djecom sa poteškoćama u razvoju i službama za kućnu posjetu, kao priliku da se osigura da sva djeca, uključujući i one najugroženije, mogu dobiti usluge koje će pomoći u njihovom razvoju i pružiti im najbolji početak njihovih života. Do sada je samo 22% opština u BiH pokriveno uslugama podrške ranom rastu i razvoju. Povećanje stope zastupljenosti usluga za djecu u ranom djetinjstvu bi bilo od izuzetne važnosti kako bi se osiguralo da sva djeca u BiH imaju zdrav i podsticajan početak u životu. Trenutno, u Mostaru, usluge intervencije u ranom djetinjstvu se pružaju za 29 djece koja pohađaju predškolsko obrazovanje, te za 10 djece u specijalizovanoj učionici. Osim toga, 17 djece je na listi čekanja. Pored toga, 16 medicinskih sestara u zajednici iz Mostara educirano je za pružanje usluga i savjetovanje roditelja, sa posebnim fokusom na prepoznavanje nasilja nad djecom u domaćinstvima koje posjećuju.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti | 13.05.2018

Doc.dr. Aida Kulo Ćesić: “Vakcina ne izaziva autizam, ljekari mogu i trebaju roditeljima dati jasne, razumljive i naučnim činjenicama potkrijepljene odgovore”

Specijalistica farmakologije doc. dr. Aida Kulo Ćesić u intervjuu za blog ZaSvakoDijete.ba govori o važnosti imunizacije i razlozima zbog kojih je u jednom momentu kao roditelj i sama počela strahovati, te kako je tražeći odgovore u naučnim dokazima i od relevantnih stručnjaka vakcinisala dijete jer je shvatila kako je "rizik je od teških zaraznih bolesti i komplikacija koje iste mogu izazvati znatno veći od rizika od neželjenih efekata vakcina" što ju je, dodaje, vratilo na pravi put. Doc. dr. Ćesić kaže kako ljekari trebaju roditeljima dati jasne, naučnim činjenicama potkrijepljene odgovore na sva njihova pitanja, jezikom koji je za roditelje razumljiv. Dodaje kako su sve informacije, za koje se često govori kako su skrivene, uglavnom lako dostupne pa se tako npr. i podaci o sastavu svake vakcine i proizvođaču mogu naći na web stranici Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH. Govoreći o navodnoj vezi MRP vakcine i autizma, doc.dr. Kulo ističe kako je studija koja je izazvala tu priču i koju je prije 20 godina napravio Britanac dr Andrew Wakefield u svom članku o 12 djece, čvrsto diskreditovana desetinama studija na oko 25 miliona djece. U studijama su poređena djeca koja su primila MRP vakcinu sa djecom koji nikada nisu primila MRP vakcinu gdje je nađen isti rizik od autizma u obje grupe što je jasno potvrdilo činjenicu da MRP vakcina nije uzrok autizma.   U jednom intervjuu ste kazali da ste svojevremeno kao majka bili skeptični glede vakcine, ali ste nakon što ste se dovoljno informisali ipak odlučili na vakcinisanje djeteta i bili sretni zbog toga. Šta je izazvalo skepticizam, na koji način ste dobili potrebne informacije i koliko ih je bilo lako ili teško dobiti? Zašto ste, na koncu, vakcinisali svoju djecu? - Kada sam vakcinisala svoje prvo dijete, moju kćerku, radila sam to bez razmišljanja, jednostavno sam je vodila na redovnu vakcinaciju. Kada sam rodila sina i odvela ga na redovnu vakcinaciju, pedijatrica mi je doslovno rekla „Jeste li sigurni da je to dobra ideja?“. To me je pitanje naravno iznenadilo i moje dijete tada nije vakcinisano. Počela sam na tu temu razgovarati s drugim ljudima, uglavnom mladim roditeljima, ali to nije pomagalo, nego, naprotiv, otvaralo dodatna pitanja o kojima ranije nisam razmišljala. Dugo sam se vrtila u krug u kojem nisam mogla donijeti odluku. Pri tome me je, sve vrijeme, mučila savjest i odgovornost što držim dijete pod otvorenim rizikom od potencijalnih opasnih zaraznih bolesti. Kako ste razbili taj strah? Konačno sam u strahu počela čitati i tražiti odgovore u naučnim dokazima, što me je, srećom, vratilo na pravi put. U međuvremenu sam razgovarala i s ekspertom vakcinologije Prof dr Corinne Vandermeulen, koju sam poznavala iz perioda mog doktorata na Katoličkom Univerzitetu Leuven u Belgiji, a koja mi je prvo otklonila svaku sumnju u vakcinaciju, a zatim nacrtala i tačan plan kako da što prije nadoknadim sve propuštene vakcine. Tako sam i uradila. Tako da u konačnici, kao odgovor na vaše prvo pitanje, kažem da sam vakcinisala svoje djete jer sam se uvjerila da je rizik je od teških zaraznih bolesti i komplikacija koje iste mogu izazvati znatno veći od rizika od neželjenih efekata vakcina. Dodatno smatram da sam kao roditelj odgovorna da uradim sve što je moguće da zaštitim svoju djecu od zaraznih bolesti, a štiteći svoju djecu vakcinacijom, preveniramo transmisiju zaraznih bolesti i na drugu djecu i odrasle, pogotovo na one koji iz medicinskih razloga ne mogu biti vakcinisani. Šta se dogodilo nakon što ste vakcinisali dijete? - Ništa se nije dogodilo, nije bilo nikakvih neželjenih efekata, sve je bilo u savršenom redu, a ja sam konačno osjetila olakšanje. Antivakcinalisti su najčešće glasni u iznošenju svojih pogrešnih stavova, dok je glas struke često tiši i nekako se utopi u 'buci interneta' pa se stiče dojam da je do pravih informacija teško doći ili da čak ni ne postoje iako su uglavnom lako dostupne. Kako poboljšati komunikaciju struke i javnosti? - Mislim da je jako važno da se glas struke, pogotovo kad je u pitanju vakcinacija, čuje jače nego je to trenutno slučaj. Isto tako smatram da ljekari trebaju roditeljima dati jasne, naučnim činjenicama potkrijepljene odgovore na njihova pitanja, jezikom koji je za roditelje razumljiv. [caption id="attachment_12028" align="alignright" width="300"] "Edukacija zdravstvenih radnika je bitna, do sada je Univerzitet u Sarajevu, sa timom međunarodnih eksperata prof Vandereulen i Prof Pierre Van Damme sa Univerziteta u Antwerpenu, sa dr Sanjinom Musom iz Zavoda za Javno zdravstvo FBiH i nekoliko drugih domaćih eksperata u procesu interaktivne edukacije/radionice educirao više od 200 polaznika"[/caption] Kako objašnjavate činjenicu da veliki broj ljudi slijepo vjeruju studiji o povezanosti MMR vakcine i autizma koje se i sam autor odrekao, za koju su vjerovatno više čuli a nisu je pročitali, nego desetinama relevantnih i nepobijenih studija koje negiraju povezanost vakcina sa nekim od sindroma, stanja i oboljenja za koje antivakcinalisti tvrde da su u korelaciji? - Autizam je zaista veliki problem i mislim da smo toga svi svjesni. Međutim veza između MRP vakcine i autizma koju je prije 20 godina, tj. 1998. godine napravio Britanac dr Andrew Wakefield u svom članku o 12 djece, je čvrsto diskreditovana desetinama studija na oko 25 miliona djece. U ovim studijama u kojima su poređena djeca koja su primila MRP vakcinu sa djecom koji nikada nisu primila MRP vakcinu je nađen isti rizik od autizma u obje grupe što je jasno potvrdilo činjenicu da MRP vakcina nije uzrok autizma. Objavljeni sporni članak je povučen, Dr Wakefiled je sam priznao da je počinio prevaru, izgubio je medicinsku licencu,  a utvrđeno je da je za objavljivanje pomenute studije bio plaćen i da je u isto vrijeme pravio svoju vlastitu MRP vakcinu. Trebalo bi se zapravo više osvrnuti na činjenice o stvarnim rizicima od oštećenja mozga usljed oboljenja od morbila, a posljedice čega mogu biti znatno teže od autizma. U eri nedavnih epidemija morbila svjedoci smo i zabrinjavajućeg broja smrtnih slučajeva. Obuhvat imunizacijom je u velikom padu, ali je broj slučajeva autizma u stalnom porastu. Da li bi u slučaju da vakcina izaziva autizam i broj slučajeva autizma trebao biti u opadanju ili bar stagnirati? - Naravno, dakle ako je autizam izazvan vakcinom, a vakcina se sve rijeđe koristi, broj novooboljelih od autizma bi morao opadati a ne rasti. Na žalost još uvijek se traga za uzrokom/uzrocima autizma ali ono što se sa sigurnošću zna je da MRP vakcina nije uzrok istog. Protivnici vakcinacije tvrde kako je nepoznat sastav vakcine, iako se radi o lako dostupnoj informaciji. Na koji način roditelji mogu doći do informacija o sastavu vakcine i mogućim nuspojavama? - Sastav svake vakcine, zatim podatke o proizvođaču, obliku, jačini, pakovanju i druge relevantne podatke o vakcini i njenoj registraciji u BiH je moguće pronaći na web stranici naše državne agencije za lijekove, (www.almbih.gov.ba). Podaci o sastavu vakcina su dostupni u PDF dokumentu. Padom procijepljenosti pada i kolektivni imunitet. U kolikoj mjeri je pad kolektivnog imuniteta opasan za djecu koja nisu vakcinisana ili iz opravdanih razloga ne mogu biti vakcinisana, ili čak i za vakcinisanu djecu s obzirom da postoji manji procenat djece kod kojih vakcina iz određenih razloga ne izazove zaštitu? - Adekvatan kolektivni imunitet je jasno definisan za svaku zaraznu bolest i direktno je odgovoran za zaštitu svih pomenutih grupa djece ali i odraslih od date zaraznih bolesti. Stoga se padom kolektivnog imuniteta za određenu zaraznu bolest direktno povećava rizik od pojave epidemije te zarazne bolesti, a u kojoj će najteže oblike bolesti imati upravo oni koji nisu vakcinisani. [caption id="attachment_12029" align="alignleft" width="300"] "Vakcinisala sam svoje djete jer sam se uvjerila da je rizik je od teških zaraznih bolesti i komplikacija koje iste mogu izazvati znatno veći od rizika od neželjenih efekata vakcina."[/caption] Nedavna epidemija morbila u Srbiji izazvana smanjenjem procijepljenosti i padom kolektivnog imuniteta odnijela je veliki broj života. Postoji li bojazan da bi se nešto slično moglo dogoditi i u BiH? - Nešto slično se svakako može dogoditi u BiH i to može početi svakog časa. Šta svaki roditelj treba da zna prilikom donošenja odluke da vakciniše svoje dijete? - Mislim da je jako važno da svaki roditelj zna da je rizik od oboljenja od zarazne bolesti i njenih komplikacija nemjerljivo veći od rizika koji sa sobom nosi sama vakcina. Dok s jedne strane bolest dijete pronađe nespremno, često oslabljeno usljed druge bolesti, vakcinu će dijete dobiti samo ako ljekar utvrdi da ne postoje kontraindikacije za istu, dakle u adekvatno vrijeme, u kontrolisanim uslovima, sve s ciljem minimiziranja rizika od neželjenih efekata vakcine. Kazali ste kako je veoma važno da ljekari roditeljima daju jasne, naučnim činjenicama potkrijepljene odgovore na njihova pitanja. Koliko je važna i dodatna edukacija samih zdravstvenih radnika o vakcinaciji i načinima na koji mogu bolje komunicirati s roditeljima? Kada sam prije dvije godine Prof Vandermeulen pitala da mi objasni rizike i koristi od vakcinacije, i kad sam dobila vrlo jasno objašnjenje, pitala sam ju da li bi došla u BiH i isto tako objasnila rizike i koristi od vakcinacije našim ljekarima, medicinskim sestrama i drugom medicinskom osoblju koje je uključeno u proces imunizacije. Profesorica je pristala i pomogla mi da ideju pretvorim u realnost i organiziram edukaciju. Tako je počela naša misija edukacije i do sada je Univerzitet u Sarajevu, sa timom međunarodnih eksperata prof Vandereulen i Prof Pierre Van Damme sa Univerziteta u Antwerpenu, sa dr Sanjinom Musom iz Zavoda za Javno zdravstvo FBiH i nekoliko drugih domaćih eksperata u procesu interaktivne edukacije/radionice educirao više od 200 polaznika, u toku pet edukacija održanih u periodu 2017-2018. godine. Naš je tim, na veliku žalost svih, ostao bez uvaženog stručnjaka Prof dr Smaila Zubčevića koji je prerano preminuo. Edukacije su održane u partnerstvu i sa Ministarstvom Zdravstva FBiH i drugim partnerima, a partneri koji su za dosadašnje edukacije obezbijeđivali finansijska sredstva su UNICEF za period 2017. godine i Svjetska zdravstvena organizacija i UNICEF za edukaciju organiziranu 27. aprila u Mostaru u okviru Evropske sedmice imunizacije. Cilj nam je ovom edukacijom obuhvatiti sve zdravstvene radnike uključene u proces imunizacije ali i ostale zainteresirane polaznike.  
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Ostalo | 25.04.2018

Lutvo Sporišević, pedijatar: “Odbijanjem vakcinacije rizikujemo da djeca obole od smrtonosnih bolesti, posljednji slučajevi nažalost to i dokazuju”

U intervjuu za blog ZaSvakoDijete.ba povodom Sedmice imunizacije pedijatar prim.doc.dr. Lutvo Sporišević govori o važnosti imunizacije za svako dijete, opasnosti odlaganja ili odbijanja vakcinacije, značaju kolektivnog imuniteta i posljedicama koje opadanje kolektivnog imuniteta može donijeti te o tome kako su nakon posljednjih smrtnih slučajeva izazvanih morbilima u okruženju roditelji u BiH intenzivirali telefonske konsultacije i dolazak u pedijatrijske ordinacije po relevantne informacije o vakcinaciji. Ohrabruje podatak da je primijetno da je u ordinacijama sve veći broj djece na vakcinaciji, ali su zbirni podaci o procijepljenosti i dalje alarmantni, a nizak vakcinalni obuhvat ispod preporučenoga može rezultirati ponovnom pojavom akutnih zaraznih oboljenja do epidemijskih razmjera. Pedijatar pojašnjava zbog čega morbili mogu biti opasni po život malih beba i osoba starijih od 20 godina koje nisu vakcinisane, te upozorava na sve niži nivo procijepljenosti vakcinom protiv dječije paralize koju iako pedijatar sa dugačkim stažom na svu sreću do sada nije imao priliku vidjeti u praksi: “Moja saznanja o ovoj teškoj bolesti uglavnom se temelje na relevantnim stručnim publikacijama. Ne bih volio da se susretnem sa slučajem ili slučajevima  dječije paralize”, upozorava prim.doc.dr. Sporišević.   U stalnom ste kontaktu s djecom i njihovim roditeljima. Kakvi su bili odjeci epidemije morbila koja je zbog niskog procenta procijepljenosti pogodila Srbiju izazvavši smrtne posljedice? Da li ste primijetili možda veći broj roditelja koji zovu, traže informacije ili u većem broju dovode djecu na vakcinaciju? Nedavni slučaji povećane učestalosti obolijevanja od morbila u našem okruženju intenzivirali su  telefonske konsultacije i dolazak roditelja u pedijatrijske ordinacije s željom da saznaju  relevantne informacije o MPR vakcinaciji, te je u posljednje  vrijeme  povećana MPR procjepljenost.   Proces imunizacije u BiH u posljednjem periodu znatno je ugrožen i procenat procijepljenosti pao je na opasno nizak nivo. Koliki je prema Vama dostupnim informacijama taj procenat trenutno i u kolikoj mjeri je situacija alarmantna? Situacija vezana za znatan pad procenta procjepljenosti djece u BiH je alarmantna, ne održava se preporučeni procenat procjepljenosti od 90-95 posto na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou. Nizak vakcinalni obuhvat ispod preporučenoga može rezultirati ponovnom pojavom akutnih zaraznih oboljenja do epidemijskih razmjera, koje se isključivo mogu spriječiti vakcinacijom/cijepljenjem. Relevantni  podaci  ukazuju da se trend niskoga obuhvata djece vakcinacijom  nastavlja  - aktualni  procenat procjepljenosti u nekim područjma  FBiH je 40 posto , a 2016. vakcinalni obuhvat za treću dozu vakcine/cjepiva za dječiju paralizu, difteriju,tetanus i veliki kašalj/hripavac (Polio, DTP) i prvu  dozu   MPR vakcine (vakcina za ospice/krzamak, zaušnjake i rubelu) bio je 80 odsto.   U slučaju izbijanja epidemije morbila, kolika je opasnost po djecu bez obzira da li su vakcinisana ili ne, kao i po odrasle, s obzirom da u određenim dijelovima BiH tokom rata mnogi nisu bili u prilici da se redovno vakcinišu po planu i program imunizacije? MPR vakcinacija je jedini efikasan i siguran način sprječavanja oboljevanja od morbila. Dugogodišnja ili cjeloživotna zaštita oboljevanja od morbila (ospica) postiže se primjenom dvije (2) doze MPR cjepiva, koje se uobičajeno daje u periodu 12-15 mjeseci (primovakcinacija) i 4-6 godina (revakcinacija). Svi oni koji nemaju potpuni MPR vakcinalni status, bez obzira na dob,  i/ili nisu preboljeli morbile mogu oboljeti od morbila. Morbili su akutna zarazna bolest svih dobnih skupina, te je bitno da i odrasle osobe imaju primjeren MPR vakcinalni status, to jeste da se i oni  vakcinišu ako imaju neprimjeren ili nepoznat MPR status.   [caption id="attachment_12013" align="alignright" width="200"] "Bitno je da roditelji i  ostali zainteresirani informacije traže od zdravstvenih profesionalaca  i  relevantnih  stručnih izvora"[/caption] Protivnici vakcinacije koji su najčešće i sami vakcinisani često znaju reći ‘Imam ja prijatelja nije vakcinisan kao dijete i nije se razbolio…’. Šta je to kolektivni imunitet i u kolikoj mjeri je ugrožen padom procenta procijepljenosti?  Vakcinacija osim individualne zaštite omogućava zaštitu i onih pojedinaca koji se ne vakcinišu za određene akutne zarazne bolesti  jer su mlađe životne dobi  (dojenčad do 2 mjeseca života) ili se ne vakcinišu usljed postojanja realnih medicinskih kontraindikacija (na primjer oboljeli od poremećaja imuniteta i drugo). Pad procjepljenosti ispod 90-95 posto omogućava pojavnost akutnih zaraznih bolesti do epidemijskih razmjera,  te se gubi zaštitna uloga  kolektivnog imuniteta i kod pojedinaca koji se iz objektivnih razloga ne vakcinišu ili se ne mogu  vakcinisati.   Koliko su morbili opasni, zbog čega dolazi do smrtnih ishoda i kod koje populacije u najvećoj mjeri? Morbili mogu biti veoma ozbiljna bolest, pa usljed ozbiljnih komplikacija kao što su upala pluća, upala mekih moždanih opni i mozga, može  dovesti do smrtnog ishoda. Uobičajeno su najčešće komplikacije u djece mlađe od 5 godina i odraslih  iznad 20. godine života. Osobe s poremećajem imuniteta, kao i oni koji usljed zloćudnih oboljenja ili drugih oboljenja primaju kortikosteroide i citostatike mogu imati izuzetno tešku kliničku sliku morbila  praćenu teškim formama upale pluća i progresivnom  upalom mozga, što rezultira visokom smrtnošću.   Šta su, ukratko, morbili? Morbili predstavljaju  akutnu  visoko zaraznu ozbiljnu bolest, koja je među najčešćim  uzrokom  smrti kod  male  djece.  Sve dobne skupine, pa i odrasli, mogu oboljeli od morbila ako nisu primili dvije doze MPR vakcine ili nisu prethodno preboljeli ovu bolest.  Prije uvođenja MPR vakcine, morbili su bili tipična dječija bolest praćena epidemijama svakih 2-5 godina. U periodu 2000-2015. zahvaljujući MPR vakcinaciji za 80 posto smanjena je smrtnost uzrokovana morbilima. Morbili se manifestiraju  visokom temperaturom, upalom gornjih dišnih puteva, osipom po koži, upalom sluznica, a od komplikacija se mogu javiti proljev, upala uha, upala pluća, upala mozga i sljepoća. Učestalost upale mozga kod oboljelih  s morbilima je 1: 200-5000, a u slučaju MPR vakcine izuzetno rijetko - 1 : 1. 000. 000. Potrebno je tačno izdiferencirati morbile od drugih osipnih zaraznih bolesti, a često anamnestički podaci iz osobne anamneze nisu tačni ili su nejasni. Sticanje  imuniteta  nakon preboljelih morbila može biti praćeno ozbiljnim komplikacijama,  te je MPR vakcina jedino dokazan siguran i efikasan način sprječavanja i nadzora morbila.   BiH je skupa sa zemljama poput Rumunije i Gruzije svrstavana među zemlje sa visokom opasnošću od pojave dječije paralize, kao i s Ukrajinom u kojoj se na koncu paraliza I pojavila. Kolika je opasnost od pojave polia u BiH danas? Dugogodišnja pozitivna iskustva vakcinacije protiv dječije paralize faktički su diljem svijeta  omogućila   eliminaciju dječije paralize. U Europi je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO)  2002. godine  proglasila eradikaciju dječije paralize.  Aktualni trend pada procenta procjepljenosti prisutan je i za vakcinu protiv dječije paralize  (poliomijelitisa) jer se odražava nizak  procenat procjepljenosti ispod preporučenih 90 posto. Svakako da postoji opasnost ponovne pojave dječije paralize jer je   procjepljenost protiv dječije paralize ispod preporučenog  procenta procjepljenosti.   Koliko je zdravstveni sistem bilo koje zemlje u kojoj je zahvaljujući imunizaciji polio godinama nepoznanica danas spreman da se nosi sa jednom takvom bolešću u slučaju njenog izbijanja? Akutna  zarazna oboljenja, kao i  ostala  oboljenja,  imaju adekvatnu  strategiju  prevencije, liječenja i nadzora. Navedeno se odnosi i na eventualnu pojavu dječije paralize. Napore je potrebno usmjeriti na intenziviranje povećanja procenta procjepljenosti protiv dječije paralize jer ćemo jedino na takav način spriječiti pojavu dječije paralize, koja može imati ozbiljne posljedice s nepovratnim paralizama mišića, doživotnom invalidnosti i smrtnim ishodom. Ne postoji specifičan efikasan  lijek za dječiju paralizu.   [caption id="attachment_12012" align="aligncenter" width="810"] "Nizak vakcinalni obuhvat ispod preporučenoga može rezultirati ponovnom pojavom akutnih zaraznih oboljenja do epidemijskih razmjera"[/caption]   Nerijetko se kaže kako je “vakcinacija žrtva vlastitog uspijeha” – ljudi jednostavno nisu imali priliku vidjeti davno iskorijenjene bolesti i misle da im se one ne mogu dogoditi. Dugogodišnji ste pedijatar sa velikim iskustvom, da li ste imali priliku uživo vidjeti pacijenta oboljelog od polia ili znate neki od kolega koji su imali priliku vidjeti ili liječiti takvog pacijenta? Zahvaljujući najsigurnijoj  i najučinkovitoj medicinskoj preventivnoj aktivnosti vakcinaciji nisam do sada niti kao student ili liječnik praktičar vidio  niti jedan slučaj dječije paralize. Uglavnom se moja saznanja o ovoj teškoj bolesti temelje na relevantnim stručnim publikacijama. Ne bih volio da se susretnem sa slučajem ili slučajevima  dječije paralize. Samo vakcinacija sprječava pojavu dječije paralize, njen težak tok, paralize, invalidnost i smrtni ishod.   Iako postoje brojni dokazi, naučne činjenice, istraživanja i kontinuirane provjere, protivnici imunizacije sve to jednostavno negiraju i manipulišu poluinformacijama, izvlačenjem stvari iz konteksta i širenjem lažnih vijesti. Kako poboljšati komunikaciju pedijatara s roditeljima kako bi roditelji mogli od najstručnijih osoba dobiti pravu informaciju? Roditelji trebaju imati povjerenje u liječnike praktičare i  zdravstveni  sistem  koji su jedini stručni i  relevantan  izvor da ukažu na značaj i daju temeljne činjenice zasnovane na medicinski dokazanim spoznajama o vakcinaciji. U svakodnevnom radu liječnici i  medicinske sestre-tehničari pokušavaju kontinuiranom komunikacijom  da razriješe mnogobrojne nedoumice  i daju odgovor na upite roditelja o imunizaciji djece. Stručne informacije o vakcinaciji na web portalima zdravstvenih ustanova i edukativni skupovi imaju značaja da roditelji dobiju stručne i relevantne informacije o vakcinaciji djece.   Često ćemo čuti kako “nema dovoljno informacija o vakcinama. Koliko ih ljudi zaista traže na pravoj adresi? Mišljenja sam da ima dovoljno  stručnih informacija o vakcinaciji. Bitno je da roditelji i  ostali zainteresirani informacije traže od zdravstvenih profesionalaca  i  relevantnih  stručnih izvora. Na taj način mogu doći do stručnih i tačnih informacija o vakcinaciji. Nažalost često se mogu naći informacije o vakcinaciji koje nisu utemeljene na medicinskim dokazima što utiče na neadekvatan stav roditelja o vakcinaciji.   Često se na internetu mogu čuti stavovi osoba koje kažu kako vjeruju vakcinama u Njemačkoj i drugim zemljama, ali ne i vakcinama u BiH te da djecu vakciniše tamo. Kakva je razlika između vakcina u Njemačkoj i onih koje dobijaju djeca u BiH? U BiH se koriste kvalitetne vakcine kao i u Njemačkoj ili ostalim europskim zemljama, vakcine u BiH su kvalitetne i sigurne i u skladu su s  europskim i bosanskohercegovačkim regulatornim agencijama (Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH). Vakcine koje djeca dobivaju BiH su prestižnog međunarodnog kvaliteta uz striktno osiguranje transporta, primjerenog prostora i opreme za skladištenje, čuvanje i distribuciju vakcina.   Izazivaju li vakcine autizam? Mnogobrojne relevantne stručne reference ukazuju da MPR vakcina ne izaziva poremećaj autističnog spektra (autizam), vakcinacija je jedno od najznačajnijih medicinskih dostignuća s aspekta sigurnosti i efikasnosti sprječavanja i nadzora akutnih zaraznih bolesti.   [caption id="attachment_12015" align="alignleft" width="200"] "Samo vakcinacija sprječava pojavu dječije paralize, njen težak tok, paralize, invalidnost i smrtni ishod."[/caption] Roditelji često očekuju da pedijatar unaprijed preuzme odgovornost za eventualne nuspojave, ‘potpiše garanciju’, postavljaju pitanje odgovornosti u slučaju nuspojava za koje ukoliko se dese očekuju da neko unutar zdravstvenog sistema za to preuzme odgovornost… Šta od toga je realno moguće, a šta nije moguće izvesti i zbog čega? Što je to u životu 100 posto sigurno? Ne možemo reći da je bilo što 100 posto sigurno. Nakon vakcinacije se mogu uglavnom javiti blage lokalne reakcije koje su prolaznog karaktera. Svake godine vakcinacijom se spašava tri miliona dječijih života, a dva miliona djece diljem svijeta godišnje umire od vakcinacijom preventabilnih bolesti  koje se jedino vakcinacijom mogu spriječiti.   U vrijeme epidemije morbila u Srbiji koja je odnijela ljudske živote, nisu se mogli čuti glasovi antivakcinalista koji su inače veoma glasni i koji su na koncu doveli do smanjenja obuhvata imunizacije. Šta to vama kao pedijatru i stručnjaku govori? Liječnici svoj stručni i znanstveni rad temelje na  relevantnim stručnim dokazima, a ne na nestručnim i neprovjerenim informacijama. Nestručne i neprovjerene informacije dovode do iskrivljenja percepcije roditelja i njihovog bezrazložno lošeg stava o vakcinaciji što uvjetuje odbijanje ili odlaganje vakcinacije. Odbijanjem ili odlaganjem MPR imunizacije nažalost imamo povećanje oboljelih i umiranja od morbila diljem svijeta.  Nažalost, ovo su dokazi da je uredan MPR vakcinalni status jedini efikasan i  siguran način  sprječavanja oboljevanja i umiranja od morbila.   O čemu svaki roditelj koji se zapita treba li ili ne vakcinisati svoje dijete treba da razmisli prije nego donese konačnu odluku? Jedino se vakcinacijom akutne zarazne bolesti na najbolji i najsigurni način mogu spriječiti. Odbijanjem ili odlaganjem realizacije vakcinacije djece rizikujemo da djeca dobiju akutnu zaraznu bolest od kojih su većina potencijalno smrtonosne. Vakcinacija je cjeloživotna preventivna aktivnost sprječavanja ili značanog smanjenja oboljevanja od akutnih zaraznih bolesti. Ako dijete iz određenih razloga kasni s vakcinacijom, a nema apsolutnih medicinski opravdanih kontraindikacija prema smjernicama SZO-e, treba što prije nastaviti s vakcinacijom kako bi se realizirao potpuni vakcinacijski status djeteta prema  nacionalnom kalendaru imunizacija. [gallery link="file" columns="4" ids="12015,12014,12013,12012" orderby="rand"]
KATEGORIJE NOVOSTI: Ostalo | 11.04.2018

Djeci sa poteškoćama u BiH se treba osigurati da u potpunosti ostvare svoje mogućnosti: Za svako dijete, jednake šanse

,,Svako dijete s poteškoćama ima pravo na inkluziju bez poteškoća“ naglasila je u svom uvodnom izlaganju Ana Kotur, pravnica i aktivistica za ljudska prava tokom događaja „Za svako dijete, jednake šanse“ koji su organizovali UNICEF i Delegacija Evropske Unije u BiH, u saradnji sa Informativnim centrom za osobe sa invaliditetom „Lotos" Tuzla i World Vision International u Bosni i Hercegovini. Učesnicima su predstavljene ključne poruke Analize stanja djece sa poteškoćama koju je uradio UNICEF u okviru projekta koji je sufinansirala Evropska unija. Nakon što su saslušali životne priče djece s poteškoćama u razvoju, učesnici su diskutovali i usaglasili korake, kako bi djeca s poteškoćama u razvoju ostvarila svoj puni potencijal.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti | 08.04.2018

INTERVJU Ana Kotur-Erkić novinarka i aktivistica: “Inkluzija je biti dijelom grupe, birati i biti izabran, a ne biti satjeran u krajnost ili protjeran u netipičnost”

Aktivistica za ljudska prava osoba sa invaliditetom, diplomirana pravnica i novinarka Ana Kotur-Erkić na konferenciji „Za svako dijete, jednake šanse “ koju pod motom “Osigurati da djeca sa poteškoćama u BiH u potpunosti ostvare svoje mogućnosti“ organizuju UNICEF i Delegacija Evropske Unije u BiH, u saradnji sa Informativnim centrom za osobe sa invaliditetom „Lotos" Tuzla i World Vision International u BiH gdje će govoriti o konkretnim pričama djece vezanim za inkluziju s kojima se proteklih godina susreće. U intervjuu za blog ZaSvakoDijete.ba Ana Kotur-Erkić otvoreno govori o svom odrastanju u kojem nije bilo inkluzije u onoj mjeri u kojoj je ima danas, govori o nedostacima i načinima na koje se process inkluzije danas može i mora unaprijediti te o tome kako čitavo društvo treba postati inkluzivno kako bi inkluzija zaživjela na pravi način u obrazovanju ali i svim ostalim sferama i kako bi svi imali pravo na različitost “ali ne onu koja može postati običnost, već različitost koja je ponosna što jeste i koja izaziva suštinski ponos na različitost”.   Odrastali ste i išli u školu u vrijeme kada, kažete, nije bilo inkluzije. Kako je, ukratko, izgledalo takvo odrastanje? Inkluzija u doba kad sam ja bila dijete, ali i išla u školu, kao pojam, nije se mogla čuti – nigdje. Sve se svodilo na svijest pojedinaca da neki ljudi u život ulaze sa drugačijim predispozicijama, empatiju prema ljudskom biću, vjeru da će neko drugačiji moći nešto bitno, ako ne i ogromno. Odrasla sam u porodici koja nije bila funkcionalna, jer je izostao jako bitan segment inkluzije - očuvanje najsigurnijeg okruženja za svako dijete, a posebno za dijete s poteškoćama. Takođe, odrastala sam na nevidljivoj granici podijeljenih svijetova. Prvi svijet je činila ta i takva moja porodica, u kojoj je svaki član u fazama bio funkcionalan, u stanju da podrži i razumije, da gura kroz izazove invaliditeta, moj komšiluk, moj vrtić i moja škola, moja rodbina i svi ljudi koji su bili i ostali dio mog života. Drugi svijet je bio svijet u koji se ide po nužnosti i rasporedu – svijet zavoda za rehabilitaciju, svijet ljudi u bijelim mantilima, svijet moranja, ponavljanja, učenja i padanja. Imali su samo jednu zajedničku tačku – mene, skupa s uskim krugom ljudi koji je morao biti dio priče i življenja s invaliditetom. Interesantno je da su se ta dva svijeta sretala u veoma rijetkim situacijama – kad u šetnji naiđem na nekog koga znam iz zavoda, ili kad me neko od drugara iz radoznalosti pita gdje sam bila juče i zašto se nisam izašla igrati ili došla u školu. Možda to i najbolje oslikava koliko inkluzije – nije bilo, jer sam bila dovoljno 'pogodna' za tipičnu populaciju, a dovoljno 'oštećena' za populaciju koja je gradila svoj mali svijet unutar zidova koje niko nije morao čuvati, a malo ko je mogao srušiti. Da budemo potpuno iskreni, nedostatak inkluzije kao pojma koji uvodimo u svijet značio je i da me tipična djeca guraju na igralištu i nebrojeno puta posmatraju kako se dižem s ogromnim naporom, samo da bi opet uradili isto, ali i sakrivanje kad igramo 'limunova i narandži' ili 'policajaca i lopova', da mene protivnička ekipa nađe s najviše muke iako jedina ne mogu da trčim i da se sakrijem sama. Danas inkluziju vezujemo najčešće za obrazovanje. Inkluzija je mnogo više od toga, ali ni u školskim klupama nije bila dovoljna. Imala sam ogromnu sreću da sam vrlo rano, zbog nametnutog tempa života s cerebralnom paralizom, rehabilitacije i usklađivanja obaveza usvojila neke navike, pa je sticanje radnih navika u školi išlo prilično glatko. Pri tome, bila sam odlična, u nekim situacijama i natprosječna učenica, pa se nismo bojali sa te strane, ali su drugi ključni aspekti izostajali. Kad imate fizički invaliditet, ljudi misle da je sve završeno time što uđete i budete u školi, a moje bitke su suštinski bile dolazak do škole, kretanje kroz školu sa knjigama, crtanje na časovima matematike i tehničkog, časovi fizičkog, jer zbog oštećenja motorike u rukama – nisam mogla dovoljno precizno i čitko odgovoriti zadacima iako sam ih razumijevala.   Koliko inkluzije ima danas?  Inkluzija danas postoji, ali u neznatnom obimu u odnosu na ono što ona zaista jeste. Pustili smo je da se raširi na papiru, a suzili joj prostor djelovanja. Pričamo o inkluziji, a postavljamo joj bespotrebne prepreke. Postoji i samo u određenim segmentima – u društvenoj prihvatljivosti određenih oblika invaliditeta, pa nam je lakše vidjeti nasmijanu osobu koja koristi kolica od bučnog djeteta sa autizmom iako možda izražavaju istu emociju. Ima je tek toliko da smo zagrebali vrh ledenog brijega, jer smo nastavili koristiti obrazac koji kaže – koliko snage u pojedincu i koliko resursa u porodici, koliko osviještenih pojedinaca u okruženju, koliko alternative za neku funkciju organizma, toliko i inkluzije. Još uvijek nismo prešli put od kalupa do modela koji možemo prilagoditi baš svakome od nas, u slučaju da nam zatreba. Još uvijek nismo pobjegli od zamke 'posebnosti', koja od različitosti pravi problem, implicirajući da nam, kao, treba neko posebno rješenje, jer je ta situacija s invaliditetom nešto posebna, a ustvari, vrlo je jednostavna i vrlo često zahtijeva jednostavno rješenje koje uočavamo nakon dovoljno provedenog vremena u cipelama sa poteškoćama i/ili invaliditetom. Ne ostane tu puno prostora za inkluziju, od svega čime smo je zatrpali, ali ne dam da se osnova za zdravu inkluziju urušava.
Obični građanin mora poštovati pravo prvenstva i pravo parkiranja na obilježenom mjestu, službenik u instituciji mora savjesno raditi svoj posao i tražiti način da neku normu na koju ima uticaj poboljša, dijete s poteškoćama ima pravo da zna šta može, a šta ne smije biti uobičajeno u okruženju u kojem živi, a sve osobe s invaliditetom moraju snažno dizati glas za prava, ne samo svoja, već svih generacija djece i osoba s invaliditetom, koja dolaze.
Šta je, u stvari, prava i istinska inkluzija? Pomenula sam već da ovu riječ koristimo samo u kontekstu obrazovanja. Međutim, ovo je pojam koji se tiče svih životnih procesa, svih segmenata ličnosti i svih društvenih tokova. Inkluzija znači uključenost, u smislu pristustva, učestvovanja u nekom procesu, donošenja odluka i osjećanja posljedica, kakve god one bile. Inkluzija je biti dijelom grupe, birati i biti izabran. Inkluzija je biti uključen u tipično, na prilagođen način, a ne biti satjeran u krajnost ili protjeran u netipičnost. I sa druge strane, pošto inkluzija nije proces koji dolazi samo iz ugla isključene, ekskludirane grupe, inkluzija je svijest i način na koji se tipična situacija prilagođava onom statistički manjem broju mogućih situacija, na koje nemamo uticaj. To je znanje da imamo pravo na različitost, poštovanje, podržavanje različitosti i učešće u postajanju najboljom verzijom različitosti. Ne željenoj, ne onoj koja može postati običnost, već različitosću koja je ponosna što jeste i koja izaziva suštinski ponos na različitost.   U čemu je djeci s poteškoćama koja odrastaju danas odrastanje lakše nego je bilo vama, a šta mislite da se nije mnogo promijenilo i zbog čega? Danas je lakše prvo zbog protoka informacija. To je jedna od najvećih opasnosti, istovremeno, jer djeca mogu doći do svih informacija koje nisu ni tačne ni provjerene i mogu biti opasne, ali je lakše jer mogu da vide mnoge dobre primjere koje ja nisam imala priliku da vidim. Moja dobra informacija se svodila na nečiju priču o nekome ko je prošao nešto slično onome što ja prolazim, i bila je bogata onim što svako od nas doda kad prepričava nešto – ličnim utiscima. Danas djeca vide i čuju i ono o čemu sama neposredno donose sud. Druga stvar zbog koje je lakše – razgovaramo donekle o onome što je neprihvatljivo. Djeca mogu saznati da je neprihvatljivo rugati se ili izazivati dijete sa poteškoćama u razvoju, ili odvajati bilo koje dijete jer se nekome ne sviđa da dijete bude u grupi djece od koje se na neki način razlikuje. To znači i da krugovi prihvatljivosti nisu više samo u okviru porodice, već se šire. Polako, mnogo sporije nego što je dobro za društvo u cjelini, ali su malo širi nego ranije.   U kojoj mjeri mislite da je društvo uopšte osjetljivo na kršenja prava djece s poteškoćama i osoba s invaliditetom i u kolikoj mjeri ih uopšte prepoznaje kao kršenja prava? [caption id="attachment_11981" align="alignleft" width="200"] "Strategije nisu dokumenti koji su svrha sama sebi ili čiji je cilj da na jedno mjesto skupimo svu svoju moć u pogledu promjene situacije, već alati da u svako pitanje, od izlaska iz zgrade u kojoj živi korisnik kolica, preko dobijanja informacija u opštini za osobu s oštećenjem sluha, do zapošljavanja na šalteru banke..."[/caption] Država i društvo Bosne i Hercegovine imaju neki potpuno nerealan poredak stvari, pa je u sjeni svih dnevnopolitički iskoristivih stvari sve ono što bismo kao jedna civilizovana zajednica trebali rješavati. Recimo, dok je mnogo bitnije jesmo li pročitali crnu hroniku, nasilje i krv iz medija, mnogo nam je manje bitno koliko asistenata u nastavi je plaćeno ove godine i zašto imamo djecu koja ovo pravo mogu ostvariti i djecu koja to ne mogu. Imamo još jednu boljku koja se zove nedostatak svijesti koji kompenzujemo empatijom. Moramo lično proživljavati nešto ili imati iskustvo u bliskom okruženju da bismo razumjeli ili bar pokušali podržati. Jako je malo suštinske osviještenosti, na način da ne žmirimo na sistemske propuste i da bismo branili nečije pravo samo zato što je ugroženo, a ne zato što je lično nama ugroženo. Prisutni su i neki pogrešno naučeni obrasci milostinje i sažaljivosti na invaliditet, pa smatramo da smo dobri ljudi ako neko pored nas ostvari svoje pravo, umjesto da smo savjesni ako nismo prepreka nekome da postane ravnopravan član zajednice.   Da bi se provela uspješna inkluzija, kompletno društvo treba biti inkluzivno. U kolikoj mjeri je inkluzivno naše društvo danas? Naše društvo je inkluzivno na kašiku – samo tamo gdje se ne zahtijeva dublji, dugoročniji, jači i kompleksniji angažman, odnosno kad sila inercije odrađuje posao za nas. Imamo društveno prihvatljive oblike invaliditeta, one koji su nam 'lijepi, topli i simpatični', dok na sva druga odstupanja od tipičnosti okrećemo glavu i prepuštamo ih inerciji. Inkluzivni smo samo djelimično – dijelom u školama i dijelom u privatnoj sferi na način da ćemo neko dijete s poteškoćama pozvati na rođendan našeg djeteta ili otići skupa s djetetom na njegov rođendan, ali ostalu nećemo. Inkluzivni smo i do tačke da ćemo pružiti nekad, negdje, nekom djetetu malu socijalnu naknadu, ako se uklopi u opštu sliku, ali nismo inkluzivni do tačke da razvijamo sve potencijale svakog djeteta, kao pripremu za učešće u društvu i kad izađe iz ovih okvira, pa djecu pretvaramo u potencijalne 'socijalne slučajeve' ako sama ne nađu dovoljno resursa da to ne postanu.   Koliko s odrastanjem problemi s kojima se dijete s poteškoćama susreće od najranijeg doba postaju veći ili se smanjuju? Ima jedna ružna izreka u našem narodu – mala djeca piju mlijeko, velika krv. Posljedice takvog razmišljanja bih mogla najtačnije prenijeti na sliku problema djece s poteškoćama. Sve dok je dijete malo, sve dok je nama prihvatljivo da tepa, dok su mali koraci u razvoju velike pobjede, na prvi pogled problemi nisu veliki. No kad posljedice propuštenog postanu očitije, kad poteškoće prerastu u trajni invaliditet, problemi se višestruko povećaju. Oni su i ranije bili tu, ali su posljedice postale evidentne – nije porastao problem. Recimo, ako nismo uložili u obrazovanje, ako nismo uložili u intervenciju, završetkom školovanja i izlaskom iz kruga prihvatljivosti dobijamo efekat povratka u zatvorenu sredinu – sjedenja u kući i iznuđenog čekanja od datuma do datuma, čekanja da stigne socijala, čekanja da porodica koja sve manje mogućnosti ima, obezbijedi nešto ili čekanja da budemo smješteni u instituciju nakon što ostanemo bez srodnika.   BiH je od 2009. godine potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Koliko je na terenu vidljivo da se nalazimo u zemlji koja toliko godina ima usvojen najviši međunarodni akt koji djeci s poteškoćama i osobama s invaliditetom treba da garantuje sva prava? Kada bismo krenuli, samo jednog dana, u samo jednoj sredini koja nije velika poput Sarajeva, Banjaluke ili Mostara, od jutra do mraka, da obavimo tipične obaveze i zadatke koje obavljaju dijete i roditelj, ili jedan prosječan građanin, postalo bi jasno da mi zapravo jesmo potpisali dokument, jesmo se obavezali na primjenu, ali da obavezu nismo preuzeli niti smo je shvatili. Konvencija prati sudbinu svih pravnih rješenja, postoji tamo gdje treba biti u sistemu koji je postavljen, ali nije implementirana, nije dala rezultate na nivou običnog čovjeka koji uopšte ne mora da poznaje pravo, ali ima pravo da uživa sve ono što bilo koja konvencija propisuje.   Kako to stanje popraviti i šta sami građani i organizacije koje okupljaju djecu s poteškoćama i njihove roditelje, te osobe s invaliditetom, mogu učiniti po tom pitanju? Ovakvo stanje zahtijeva stalni trud i ulaganje, prije svega, sebe lično, a onda i svega ostalog u moguća rješenja. U državi i društvu u kojem nemate puno šanse u ovom trenutku, jedina varijanta opstanka je biti najbolja moguća verzija sebe i od tog standarda ne odustajati. Sa druge strane, organizacije moraju odustati od koncepta povlađivanja prihvatljivosti invaliditeta, koji sam već spominjala.to znači da se mora čuti mnogo složniji i mnogo jedinstveniji glas i djece i roditelja, i osoba sa različitim vrstama invaliditeta, jer samo tu nema prostora za nerad institucija, nema izgovora za nemogućnost i nema izostanka sankcija kao što se sad dešava. Pojedinac ili mala grupa u ovakvom poretku stvari ne može puno, ali jedna veća grupa ima na raspolaganju metode koje mogu proizvesti velike rezultate.   Oba entiteta u BiH su usvojila i Strategije za unaprjeđenje prava i položaja osoba sa invaliditetom. Određeni pomaci su napravljeni, ali zbog čega se djeca sa poteškoćama i njihove porodice i dalje suočavaju sa diskriminacijom, često su im uskraćena prava i još uvijek se suočavaju sa ograničenim pristupom osnovnim pravima i uslugama? [caption id="attachment_11982" align="alignright" width="200"] "Kad imate fizički invaliditet, ljudi misle da je sve završeno time što uđete i budete u školi, a moje bitke su suštinski bile dolazak do škole, kretanje kroz školu sa knjigama, crtanje na časovima..."[/caption] Osnovni problem je u tome što te dokumente zatvaramo u administrativnim procedurama i najčešće ih niko osim predstavnika institucija i usko angažovanih potencijalnih korisnika ne razumije, čak i ne zna za njih. Druga stvar je što ne ulažemo u prevenciju, već čekamo cijenu posljedice. Bojim se da je jako malo aktivnosti ciljano i usmjereno na podizanje svijesti o fenomenu invaliditeta kao na ljudsko pravo na različitost, te da se svim aktivnostima u ovoj oblasti gase požari onako kako se pojavljuju nakon dugotrajnog tinjanja problema. Ove strategije nisu dokumenti koji su svrha sama sebi ili čiji je cilj da na jedno mjesto skupimo svu svoju moć u pogledu promjene situacije, već alati da u svako pitanje, od izlaska iz zgrade u kojoj živi korisnik kolica, preko dobijanja informacija u opštini za osobu s oštećenjem sluha, do zapošljavanja na šalteru banke, bez obzira što koristite kolica ili nemate ruku ili zapošljavanja u fabrici iako imate Down sindrom, uključimo neki segment prava djece sa poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.   Učestvujete na brojnim konferencijama, ne ustručavate se otvoreno govoriti o svemu što ste prošli vi i što prolaze djeca s poteškoćama koja odrastaju u BiH, govorite o problemima ali i o tome kako te probleme riješiti. Koliko sve to ima odjeka i primijetite li neke pozitivne pomake glede promjene svijesti i odnosa prema djeci s poteškoćama i osobama s invaliditetom?   Moram reći da prvo primjećujem ogroman otpor prema tome što problem nazivam problemom i što ne pakujem nešto što je prepreka u prihvatljiv okvir neznanja, neprihvatanja ili neiskustva. Za to odavno već nemamo vremena, pa se trudim i da vrijeme ne gubimo. No, u zadnjih godinu dana, uvidjevši da je čekati inicijativu institucija besmisleno u nekim segmentima, počela sam da samoinicijativno šaljem različite dopise, prijedloge i rješenja različitim institucijama, da u okviru svojih nadležnosti mijenjaju situaciju. Negdje urode plodom, pa se ili određene grupe koje imaju sličan interes udruže i podrže te prijedloge, a negdje ne, jer u institucijama nemamo kulturu komunikacije s građanima i ispitivanja potrebe za promjenom, nego čekamo da stvar izmakne kontroli. Recimo, još uvijek mi je neshvatljiva promjena pravilnika o obilježavanju vozila koja koriste osobe s invaliditetom ili se njime prevoze djecas poteškoćama, koja nije uzela u obzir činjenicu da nemaju sve osobe s invaliditetom roditelje, neki žive u domaćinstima sa drugim srodnicima i ne mogu da iskoriste to pravo, a neki oblici invaliditeta, poput oštećenja sluha uopšte nisu predmet razmatrranja. Bez obzira na prijedloge koje sam uputila, propisno obrazložene na obrascu, od nadležnog ministarstva nikad nisam dobila povratnu informaciju i nisam kontaktirana da ovo pitanje pokušamo staviti u kontekst rješenja.  
Pošto inkluzija nije proces koji dolazi samo iz ugla isključene, eksludirane grupe, inkluzija je svijest i način na koji se tipična situacija prilagođava onom statistički manjem broju mogućih situacija, na koje nemamo uticaj. To je znanje da imamo pravo na različitost, poštovanje, podržavanje različitosti i učešće u postajanju najboljom verzijom različitosti. Ne željenoj, ne onoj koja može postati običnost, već različitosću koja je ponosna što jeste i koja izaziva suštinski ponos na različitost
  Na konferenciji „Za svako dijete, jednake šanse“ ćete također aktivno učestvovati i govoriti o konkretnim pričama s kojima se proteklih godina susrećete. Možete li neku ili neke od njih izdvojiti u kratkim crtama? Svaka priča u kojoj sam sarađivala s djecom s poteškoćama s invaliditetom je važna i svaka od njih na mom radu i na posmatranju stvari ostavi pečat. Zadnja dva mjeseca ne mogu dovoljno da objasnim utisak koji imam nakon rada na priči o djevojčici Ani iz Brčkog. Ana ne vidi od rođenja. Njeni roditelji su jako dugo tražili rješenja i nisu odustali od mogućnosti da Ana ide u sve nivoe obrazovanja kao i sva druga djeca. Ona je prvo dijete u Distriktu koje je dobilo podršku i nije smještena u specijalizovanu instutuciju, nije upala u mehanizam segregacije. Ipak, sav uspjeh njene porodice nekad ostane u sjeni onih elemenata koji nedostaju do potpune inkluzije – ozbiljnijeg angažovanja instutucija da prilagođene udžbenike obezbijede, pravovremenog dostavljanja istih i snalaženja kad je način usvajanja gradiva u pitanju. Druga je prilično javnosti poznata situacija u kojoj se nalazi dječak Slavko Mršević, koji ima Aspergerov sindrom. U zabrani da se školuje sa vršnjacima uz minimalnu podršku, pošto je visokofunkcionalan uz adekvatan pristup, stane sva neprihvatljivost intelektualnih poteškoća koje društvo baštini već jako dugo. Slavka smo imenovali problemom, stavili ga u bezizlaznu situaciju i čekamo da spori pravosudni sistem nešto (ne) uradi, da zaboravimo šta sve nismo učinili.   Zbog čega je važno da se ove priče čuju? Važno je da se ove i sve slične priče čuju, jer ovo nije situacija ili pojava koja se iscrpljuje sa rješavanjem jednog ličnog problema ili slučaja, kako to volimo nazvati. Moramo učiti da svakom djetetu i svakoj osobi s invaliditetom prilazimo sa aspekta ličnih mogućnosti i potencijala, ne kruto postavljenih pravila. I još je važnije da svi oni koji se nađu sličnoj situaciji, u ovim pričama nađu inicijalnu snagu da ne dozvole da trpe diskriminaciju i ugrožavanje svojih osnovnih prava.   Šta svaki član društva, osoba sa ili bez invaliditeta, može, treba i mora učiniti da se u što skorijoj budućnosti zaista stvore jednake šanse za svako dijete i da se osigura da djeca s poteškoćama u BiH u potpunosti ostvare svoje mogućnosti?  Svako od nas mora svaki dan učiti nešto o invaliditetu, na način da otkrivamo nove korake do jednakosti i kako sve jednakost možemo postići. Jedino tako ćemo trajno uklanjati predrasude koje upijamo čak i kada nismo toga svjesni. Ono čega moramo biti svjesni jeste da poteškoće u razvoju nisu tuđi lični problem, već stvar nepoštovanja ljudskih prava na koja svi imamo jednako pravo i da ono što ne riješimo danas, može sutra da nas sačeka kao teška posljedica neaktivnosti. Obični građanin mora poštovati pravo prvenstva i pravo parkiranja na obilježenom mjestu, službenik u instituciji mora savjesno raditi svoj posao i tražiti način da neku normu na koju ima uticaj poboljša, dijete s poteškoćama ima pravo da zna šta može, a šta ne smije biti uobičajeno u okruženju u kojem živi, a sve osobe s invaliditetom moraju snažno dizati glas za prava, ne samo svoja, već svih generacija djece i osoba s invaliditetom, koja dolaze.  
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 30.03.2018

DJECA PORUČUJU: Porodica su ljudi koji nam ne moraju biti rodbina, ali nas vole i brinu o nama

Porodica je pažnja i povjerenje. Ona je tu za radost i tugu. Porodica je ljubav. Porodica su majka, otac i dijete, redom su nabrajali mališani tokom svog performansa u okviru Okruglog stola „Svako dijete treba porodicu“, kojeg su u u EU Info Centru u Sarajevu 29. marta organizirali UNICEF i Fondacija Infohouse.   -Porodica je i brat – dodala je na sav glas iz publike djevojčica od nekih sedam godina, nasmijavši sve prisutne i izmamivši gromoglasan aplauz   -Porodica su ljudi koji nam ne moraju biti rodbina, ali nas vole i brinu o nama, zaključili su mališani.   Ovo su samo neke od poruka koje su uputila djeca odrasla u biološkim i hraniteljskim porodicama, te djeca koja odrastaju u domu za djecu bez roditeljskog staranja. Kao što je naglasila jedna od učesnica događaja, ovim riječima su pokazala da među njima nema razlike. Sva djeca imaju iste želje i potrebe. Jasno su ih izrazili na radionicama o značaju odrastanja u porodici, koje su uporedo s okruglim stolovima u sklopu kampanje Svako dijete treba porodicu za više od 80 najmlađih građana Mostara, Tuzle i Sarajeva (a uskoro i Banje Luke) organizirale pomenute organizacije.   Sve što su ova djeca rekla, nauka je davno dokazala: porodica je najbolje moguće okruženje za razvoj i dobrobit djeteta. Kao takva, ona je njihovo osnovno pravo. Nažalost, ovo pravo ne uživaju sva djeca. Procjenjuje se da 2000 mališana u BiH odrasta bez roditeljskog staranja. U ovom trenutku, više od 500 djece živi u hraniteljskim porodicama. Nažalost, mnogo veći broj ih je u institucijama koje, pokazala su brojna istraživanja, imaju negativne efekte za rast i razvoj djece. To se posebno odnosi na djecu mlađu od tri godine, kojih je ustanovljen rizik od trajnog oštećenja u razvoju.   -Ono što djeci u institucijama nedostaje, a što je od ogromnog značaja za njihov razvoj, jeste takozvani „attachment“, odnosno osjećaj privrženosti, pripadanja i povezanosti koje mogu dobiti samo u porodici, istakla je Sandra Kukić, voditeljica programa Transformacija institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica u UNICEF-u BiH, čiji je važan segment i kampanja Svako dijete treba porodicu.   Fokus ovog programa, kojeg UNICEF implementira s partnerima iz vladinog sektora  (Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Federalno ministarstvo zdravstva i Ministarstvo civilnih poslova BiH) i nevladinog sektora (Hope and Homes for Children i SOS Dječija sela BiH), te uz finansijsku pomoć Evropske unije, prvenstveno je usmjeren na jačanje kapaciteta porodica koje su u riziku od razdvajanja, a potom na promociju hraniteljstva koje je nakon usvojenja najbolji alternativni načina zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja. Istraživanje u kojem je učestvovalo 111 centara za socijalni rad i 16 institucija za brigu o djeci bez roditeljskog staranja u BiH pokazalo je da su ekonomski razlozi u najvećoj mjeri razlog za smještaj djece u alternativnu brigu. Čak 64 posto djece bez roditeljskog staranja ima ju barem jednog živog roditelja. Međutim, jednom kada budu razdvojena od svoje biološke porodice, ova djeca se rijetko vraćaju u nju. [gallery ids="11970,11969,11967,11966,11971"] Smještaj kod srodnika je važan resurs, ukorijenjen je i u ovdašnjoj tradiciji. Međutim, danas je nedovoljno iskorišten. Stoga postoji velika potreba za smještanjem djece u hraniteljske porodice. Procedura za hraniteljstvo je jednostavna i zakonom jasno propisana. Ipak, hranitelj ne može biti svako. Potvrdili su to brojni „stari“ i novi hranitelji, koji su bili prisutni na ovom događaju. Mnogi od njih udomili su i djecu s poteškoćama. Međutim, ne dovoljno. Više od 1/4 djece u institucionalnim oblicima zaštite i dalje su djeca s poteškoćama, što je podstaklo ove dugogodišnje hranitelje da pošalju poruku: tražimo porodicu za dijete, a na dijete za porodicu. Također, pozvali su zainteresirane za hraniteljstvo da se za više informacija obrate najbližem centru za socijalni rad.   -U početku ovog programa bilo je oko 200 hraniteljskih porodica. Sada ih je 400. Taj broj raste, ali i  dalje moramo raditi na promociji hraniteljstva. U tom smislu, puno posla stoji pred institucijama, ali i javnošću. Svi moramo znati šta je hraniteljstvo i moramo biti svjesni šta znači pružiti jednom djetetu bez roditeljskog staranja dom. Mnogo je dobrih primjera za to u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Banjoj Luci, ali želim da se ova priča i dalje širi, jer sva djeca imaju pravo na dom i porodicu, kazala je Jamila Milović Halilović, šefica Press ureda Delegacije Evropske unije/Ureda specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini. U pomenuti program Evropska unija je uložila milion eura.   Rezultati polako postaju vidljivi.   -Svaka veća promjena u društvu odvija se jako sporo. Djeca zaslužuju da budu na početku društvene i političke agende. Nažalost, kod nas to nije slučaj i tako će ostati sve dok djecu posmatramo kao trošak, a ne kao investiciju, istakla je Nineta Popović, voditeljica kampanje Svako dijete treba porodicu u UNICEF-u BiH.   Na kraju Okruglog stola, na kojem su osim pomenutih sagovornika učestvovali predstavnici sistema socijalne zaštite, nevladinih organizacija i medija, hraniteljskih i  potencijalnih hraniteljskih porodica, zaključeno je da je transformacija institucija za zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja neizbježna i prijeko potrebna. Dječiji domovi moraju postati mjesto koje će pružati sistemsku podršku porodicama kada im je to potrebno.   Također, svi segmenti društva, kako vladin i nevladin sektor, hranitelji i potencijalni hranitelji, tako i mediji moraju se uključiti u promociju hraniteljstva. Cilj je da što veći broj djece bez roditeljskog staranja odrasta u porodicama.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 29.03.2018

Kako postati hranitelj djetetu bez roditeljskog staranja

Hraniteljstvo je oblik zaštite i kratkoročnog smještaja djeteta bez roditeljskog staranja u porodici, posebno pripremljenoj za tu ulogu. U posljednje vrijeme interes za hraniteljstvo u Bosni i Hercegovoni raste. To uliva nadu da će neko od 2000 djece bez roditeljskog staranja, od kojih većina živi u institucijama, konačno imati priliku odrastati u stimulativnom porodičnom okruženju, koje je najbolje za rast i razvoj djeteta. Međutim, hranitelj ne može biti svako. U FBiH nedavno je stupio na snagu Zakon o hraniteljstvu, kojim su jasno definisani principi hraniteljstva, uvjeti pod kojima neko može postati hranitelj, prava i obaveze hranitelja, hranjenika i centara za socijalni rad, edukacija, hraniteljski ugovor, te druga pitanja iz oblasti hraniteljstva.
Hraniteljstvo je jedna od najvažnijih komponenti projekta “Podrška transformaciji institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica” kojeg u BiH implementira UNICEF s partnerima iz vladinog i nevladinog sektora, te uz finansijsku podršku Evropske unije. Cilj projekta je osigurati da djeca bez roditeljskog staranja, djeca pod rizikom od odvajanja iz porodica,  djeca sa poteškoćama i osobe sa invaliditetom uživaju jednaka prava i status  kao i sva djeca u Bosni i Hercegovini.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 23.03.2018

Održana radionica “Svako dijete treba porodicu”

Danas se na Jahorini završila interaktivna radionica "Svako dijete treba porodicu", na kojoj su se okupili novinari, predstavnici entitetskih ministarstava, centara za socijalni rad, stručnjaci iz sistema socijalne i dječije zaštite, predstavnici hranitelja i mladih ljudi koji su odrasli u hraniteljstvu i domovima za djecu bez roditeljskog staranja, kako bi govorili o važnosti porodičnog okruženja za odrastanje djece. Istaknuta je važnost kontinuirane saradnje i razmjene iskustava svih učesnika, s ciljem poboljšanja statusa i prava djece bez roditeljskog staranja. Istraživanje o znanjima, stavovima i iskustvima u vezi sa zbrinjavanjem djece bez roditeljskog staranja koje je UNICEF proveo 2013. godine na reprezentativnom uzorku pokazalo je da tri četvrtine ispitanika nisu znali ništa ili su znali vrlo malo o hraniteljstvu. Jedan od pet ispitanika je odgovorio tačno da je hraniteljstvo privremena briga za dijete. [gallery ids="11933,11932,11931,11930,11950,11949,11948,11947,11945,11944,11943,11942,11941,11940"] Ovi rezultati ukazali su na potrebu za uporednim programskim i komunikacijskim pristupima koji bi se trebali provoditi istovremeno, određujući slabosti i gradeći kapacitete sistema socijalne zaštite, te također podižući svijest i formirajući generalni stav javnosti prema pozitivnijim pristupima i zahtjevima za alternativnim oblicima zaštite za djecu bez roditeljskog staranja od institucionalnih. Na prvom mjestu to je hraniteljstvo. Kako ga najbolje približiti ljudima, pitanje je koje se često postavlja. -U praksi se pokazalo da najbolje poruke o hraniteljstvu šalju sami hranitelji svojim pričama. Koliko je važno da o tome govore u medijima, toliko i u svojoj najbližoj okolini. Imamo sjajan primjer hraniteljske porodice u Banjoj Luci koja je toliko požrtvovana i posvećena, toliko ljubavi poklanjaju djeci koja su smještena kod njih i toliko lijepo pričaju svima o tome da su njihov primjer odlučila slijediti još dva člana njihove bliže porodice. Takve hranitelje trebamo, kazala je Snježana Maksimović, predstavnica Centra za socijalni rad Banja Luka. U takvoj hraniteljskoj porodici odrasla je i 19-godišnja Dragana Savić, koja je sada studentica Prirodno-matematičkog fakulteta. -Moja hraniteljica me nikada i ni u jednom trenutku nije posmatrala drugačije nego svoju biološku djecu. A ima ih dvoje. Koliko su ljubavi i pažnje oni imali, imala sam ih i ja. To puno znači djetetu koje je s devet godina ostalo samo, bez roditeljskog staranja. Zato svoju hraniteljicu zovem majkom, a njenu djecu bratom i sestrom, jer oni to meni i jesu, kazala je Dragana. Kada dođu u hraniteljsku porodicu jako je važno upravo to: da se djeca bez roditeljskog staranja ne osjećaju drugačijom. -Javnost je na ovu djecu posebno osjetljiva i sklona spustiti kriterije u nekim stvarima. Međutim, kada jednom dođu u udomiteljske obitelji prema njima se treba odnositi kao prema punopravnim članovima te obitelji. A svaki član obitelji ima svoja prava i obaveze. Prava se moraju poštovati, a obaveze izvršavati. Nije strašno ako dijete u udomiteljskoj obitelji ima, naprimjer, obavezu da posprema svoju sobu. Ukoliko obitelj živi u ruralnim područjima da, u skladu sa svojim mogućnostima, pomogne u radovima na polju. Jedino tako šaljemo pravu poruku tom djetetu i jedino tako ono postaje punopravni član obitelji, istakao je Miroslav Jurešić, pomoćnik ministra u Ministarstvu rada i socijalne politike FBiH. Takvih poruka nikad dosta. Pogotovo ne o temama koje se tiču prava djece bez roditeljskog staranja. -Ne smijemo dozvoliti da se o ovome govori dok traje određeni projekt, jer hraniteljstvo nije priča koja traje nekoliko mjeseci. Ono je dugotrajni proces, koji tek treba da se razvije u svom punom kapacitetu. Osim predstavnika institucija, koji se bave ovom tematikom, izvještavanje o hraniteljstvu u svim njegovim aspektima treba postati društveno odgovorna praksa medija. Svi mi skupa smo odgovorni za budućnost djece bez roditeljskog staranja, kazala je Tatjana Mizdrak, urednica i novinarka RTRS. Ako je hranitelj dobar, on može pomoći djetetu bez roditeljskog staranja da izraste u sretnu i samopouzdanu osobu, smatra Aida Đugum, novinarka Radija Slobodna Evropa. -Hranitelj ne može biti svako, to je zaista velika odgovornost. Da mene neko pita da li bi postala hranitelj, razmislila bih dobro mogu li ja to. Mnogo je izazova za svakog pojedinca u tom krugu kojeg čine hranitelji i institucije koje su uključene u ovaj proces. A od zdravog pojedinca počinje i ovisi zdravo društvo. Zato djecu ne smijemo dati svakome da ih odgaja, kaže Đugum. U Bosni i Hercegovini trenutno je, prema procjenama, oko 2000 djece bez roditeljskog staranja. Oni trebaju pažnju, ljubav, dom, porodicu... A šta kad ih nemaju? Odgovor na to pitanje stao je u samo jednu rečenicu djevojčice bez roditeljskog staranja, koja kaže: “Osjećam se kao plast sjena kojeg vilama prenose s jednog mjesta na drugo i svaki put se jedan dio mene osipa“. Kampanja „Svako dijete treba porodicu“ dio je programa “Transformacija institucija za zbrinjavanje i prevenciju razdvajanja u porodicama” koji od 2016. do 2018. godine provodi UNICEF BiH, u saradnji s nadležnim ministarstvima (Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Federalno ministarstvo zdravstva i Ministarstvo civilnih poslova BiH) i relevantnim nevladinim organizacijama (SOS Dječija sela BiH i Hope and Homes for Children), uz podršku Evropske unije. Važnost ove kampanje je u tome što se zajedničkim naporima želi postići da sva djeca uživaju jednaka prava, bez obzira na stanje u porodici.