KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 30.03.2018

DJECA PORUČUJU: Porodica su ljudi koji nam ne moraju biti rodbina, ali nas vole i brinu o nama

Porodica je pažnja i povjerenje. Ona je tu za radost i tugu. Porodica je ljubav. Porodica su majka, otac i dijete, redom su nabrajali mališani tokom svog performansa u okviru Okruglog stola „Svako dijete treba porodicu“, kojeg su u u EU Info Centru u Sarajevu 29. marta organizirali UNICEF i Fondacija Infohouse.   -Porodica je i brat – dodala je na sav glas iz publike djevojčica od nekih sedam godina, nasmijavši sve prisutne i izmamivši gromoglasan aplauz   -Porodica su ljudi koji nam ne moraju biti rodbina, ali nas vole i brinu o nama, zaključili su mališani.   Ovo su samo neke od poruka koje su uputila djeca odrasla u biološkim i hraniteljskim porodicama, te djeca koja odrastaju u domu za djecu bez roditeljskog staranja. Kao što je naglasila jedna od učesnica događaja, ovim riječima su pokazala da među njima nema razlike. Sva djeca imaju iste želje i potrebe. Jasno su ih izrazili na radionicama o značaju odrastanja u porodici, koje su uporedo s okruglim stolovima u sklopu kampanje Svako dijete treba porodicu za više od 80 najmlađih građana Mostara, Tuzle i Sarajeva (a uskoro i Banje Luke) organizirale pomenute organizacije.   Sve što su ova djeca rekla, nauka je davno dokazala: porodica je najbolje moguće okruženje za razvoj i dobrobit djeteta. Kao takva, ona je njihovo osnovno pravo. Nažalost, ovo pravo ne uživaju sva djeca. Procjenjuje se da 2000 mališana u BiH odrasta bez roditeljskog staranja. U ovom trenutku, više od 500 djece živi u hraniteljskim porodicama. Nažalost, mnogo veći broj ih je u institucijama koje, pokazala su brojna istraživanja, imaju negativne efekte za rast i razvoj djece. To se posebno odnosi na djecu mlađu od tri godine, kojih je ustanovljen rizik od trajnog oštećenja u razvoju.   -Ono što djeci u institucijama nedostaje, a što je od ogromnog značaja za njihov razvoj, jeste takozvani „attachment“, odnosno osjećaj privrženosti, pripadanja i povezanosti koje mogu dobiti samo u porodici, istakla je Sandra Kukić, voditeljica programa Transformacija institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica u UNICEF-u BiH, čiji je važan segment i kampanja Svako dijete treba porodicu.   Fokus ovog programa, kojeg UNICEF implementira s partnerima iz vladinog sektora  (Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Federalno ministarstvo zdravstva i Ministarstvo civilnih poslova BiH) i nevladinog sektora (Hope and Homes for Children i SOS Dječija sela BiH), te uz finansijsku pomoć Evropske unije, prvenstveno je usmjeren na jačanje kapaciteta porodica koje su u riziku od razdvajanja, a potom na promociju hraniteljstva koje je nakon usvojenja najbolji alternativni načina zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja. Istraživanje u kojem je učestvovalo 111 centara za socijalni rad i 16 institucija za brigu o djeci bez roditeljskog staranja u BiH pokazalo je da su ekonomski razlozi u najvećoj mjeri razlog za smještaj djece u alternativnu brigu. Čak 64 posto djece bez roditeljskog staranja ima ju barem jednog živog roditelja. Međutim, jednom kada budu razdvojena od svoje biološke porodice, ova djeca se rijetko vraćaju u nju. [gallery ids="11970,11969,11967,11966,11971"] Smještaj kod srodnika je važan resurs, ukorijenjen je i u ovdašnjoj tradiciji. Međutim, danas je nedovoljno iskorišten. Stoga postoji velika potreba za smještanjem djece u hraniteljske porodice. Procedura za hraniteljstvo je jednostavna i zakonom jasno propisana. Ipak, hranitelj ne može biti svako. Potvrdili su to brojni „stari“ i novi hranitelji, koji su bili prisutni na ovom događaju. Mnogi od njih udomili su i djecu s poteškoćama. Međutim, ne dovoljno. Više od 1/4 djece u institucionalnim oblicima zaštite i dalje su djeca s poteškoćama, što je podstaklo ove dugogodišnje hranitelje da pošalju poruku: tražimo porodicu za dijete, a na dijete za porodicu. Također, pozvali su zainteresirane za hraniteljstvo da se za više informacija obrate najbližem centru za socijalni rad.   -U početku ovog programa bilo je oko 200 hraniteljskih porodica. Sada ih je 400. Taj broj raste, ali i  dalje moramo raditi na promociji hraniteljstva. U tom smislu, puno posla stoji pred institucijama, ali i javnošću. Svi moramo znati šta je hraniteljstvo i moramo biti svjesni šta znači pružiti jednom djetetu bez roditeljskog staranja dom. Mnogo je dobrih primjera za to u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Banjoj Luci, ali želim da se ova priča i dalje širi, jer sva djeca imaju pravo na dom i porodicu, kazala je Jamila Milović Halilović, šefica Press ureda Delegacije Evropske unije/Ureda specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini. U pomenuti program Evropska unija je uložila milion eura.   Rezultati polako postaju vidljivi.   -Svaka veća promjena u društvu odvija se jako sporo. Djeca zaslužuju da budu na početku društvene i političke agende. Nažalost, kod nas to nije slučaj i tako će ostati sve dok djecu posmatramo kao trošak, a ne kao investiciju, istakla je Nineta Popović, voditeljica kampanje Svako dijete treba porodicu u UNICEF-u BiH.   Na kraju Okruglog stola, na kojem su osim pomenutih sagovornika učestvovali predstavnici sistema socijalne zaštite, nevladinih organizacija i medija, hraniteljskih i  potencijalnih hraniteljskih porodica, zaključeno je da je transformacija institucija za zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja neizbježna i prijeko potrebna. Dječiji domovi moraju postati mjesto koje će pružati sistemsku podršku porodicama kada im je to potrebno.   Također, svi segmenti društva, kako vladin i nevladin sektor, hranitelji i potencijalni hranitelji, tako i mediji moraju se uključiti u promociju hraniteljstva. Cilj je da što veći broj djece bez roditeljskog staranja odrasta u porodicama.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 29.03.2018

Kako postati hranitelj djetetu bez roditeljskog staranja

Hraniteljstvo je oblik zaštite i kratkoročnog smještaja djeteta bez roditeljskog staranja u porodici, posebno pripremljenoj za tu ulogu. U posljednje vrijeme interes za hraniteljstvo u Bosni i Hercegovoni raste. To uliva nadu da će neko od 2000 djece bez roditeljskog staranja, od kojih većina živi u institucijama, konačno imati priliku odrastati u stimulativnom porodičnom okruženju, koje je najbolje za rast i razvoj djeteta. Međutim, hranitelj ne može biti svako. U FBiH nedavno je stupio na snagu Zakon o hraniteljstvu, kojim su jasno definisani principi hraniteljstva, uvjeti pod kojima neko može postati hranitelj, prava i obaveze hranitelja, hranjenika i centara za socijalni rad, edukacija, hraniteljski ugovor, te druga pitanja iz oblasti hraniteljstva.
Hraniteljstvo je jedna od najvažnijih komponenti projekta “Podrška transformaciji institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica” kojeg u BiH implementira UNICEF s partnerima iz vladinog i nevladinog sektora, te uz finansijsku podršku Evropske unije. Cilj projekta je osigurati da djeca bez roditeljskog staranja, djeca pod rizikom od odvajanja iz porodica,  djeca sa poteškoćama i osobe sa invaliditetom uživaju jednaka prava i status  kao i sva djeca u Bosni i Hercegovini.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 23.03.2018

Održana radionica “Svako dijete treba porodicu”

Danas se na Jahorini završila interaktivna radionica "Svako dijete treba porodicu", na kojoj su se okupili novinari, predstavnici entitetskih ministarstava, centara za socijalni rad, stručnjaci iz sistema socijalne i dječije zaštite, predstavnici hranitelja i mladih ljudi koji su odrasli u hraniteljstvu i domovima za djecu bez roditeljskog staranja, kako bi govorili o važnosti porodičnog okruženja za odrastanje djece. Istaknuta je važnost kontinuirane saradnje i razmjene iskustava svih učesnika, s ciljem poboljšanja statusa i prava djece bez roditeljskog staranja. Istraživanje o znanjima, stavovima i iskustvima u vezi sa zbrinjavanjem djece bez roditeljskog staranja koje je UNICEF proveo 2013. godine na reprezentativnom uzorku pokazalo je da tri četvrtine ispitanika nisu znali ništa ili su znali vrlo malo o hraniteljstvu. Jedan od pet ispitanika je odgovorio tačno da je hraniteljstvo privremena briga za dijete. [gallery ids="11933,11932,11931,11930,11950,11949,11948,11947,11945,11944,11943,11942,11941,11940"] Ovi rezultati ukazali su na potrebu za uporednim programskim i komunikacijskim pristupima koji bi se trebali provoditi istovremeno, određujući slabosti i gradeći kapacitete sistema socijalne zaštite, te također podižući svijest i formirajući generalni stav javnosti prema pozitivnijim pristupima i zahtjevima za alternativnim oblicima zaštite za djecu bez roditeljskog staranja od institucionalnih. Na prvom mjestu to je hraniteljstvo. Kako ga najbolje približiti ljudima, pitanje je koje se često postavlja. -U praksi se pokazalo da najbolje poruke o hraniteljstvu šalju sami hranitelji svojim pričama. Koliko je važno da o tome govore u medijima, toliko i u svojoj najbližoj okolini. Imamo sjajan primjer hraniteljske porodice u Banjoj Luci koja je toliko požrtvovana i posvećena, toliko ljubavi poklanjaju djeci koja su smještena kod njih i toliko lijepo pričaju svima o tome da su njihov primjer odlučila slijediti još dva člana njihove bliže porodice. Takve hranitelje trebamo, kazala je Snježana Maksimović, predstavnica Centra za socijalni rad Banja Luka. U takvoj hraniteljskoj porodici odrasla je i 19-godišnja Dragana Savić, koja je sada studentica Prirodno-matematičkog fakulteta. -Moja hraniteljica me nikada i ni u jednom trenutku nije posmatrala drugačije nego svoju biološku djecu. A ima ih dvoje. Koliko su ljubavi i pažnje oni imali, imala sam ih i ja. To puno znači djetetu koje je s devet godina ostalo samo, bez roditeljskog staranja. Zato svoju hraniteljicu zovem majkom, a njenu djecu bratom i sestrom, jer oni to meni i jesu, kazala je Dragana. Kada dođu u hraniteljsku porodicu jako je važno upravo to: da se djeca bez roditeljskog staranja ne osjećaju drugačijom. -Javnost je na ovu djecu posebno osjetljiva i sklona spustiti kriterije u nekim stvarima. Međutim, kada jednom dođu u udomiteljske obitelji prema njima se treba odnositi kao prema punopravnim članovima te obitelji. A svaki član obitelji ima svoja prava i obaveze. Prava se moraju poštovati, a obaveze izvršavati. Nije strašno ako dijete u udomiteljskoj obitelji ima, naprimjer, obavezu da posprema svoju sobu. Ukoliko obitelj živi u ruralnim područjima da, u skladu sa svojim mogućnostima, pomogne u radovima na polju. Jedino tako šaljemo pravu poruku tom djetetu i jedino tako ono postaje punopravni član obitelji, istakao je Miroslav Jurešić, pomoćnik ministra u Ministarstvu rada i socijalne politike FBiH. Takvih poruka nikad dosta. Pogotovo ne o temama koje se tiču prava djece bez roditeljskog staranja. -Ne smijemo dozvoliti da se o ovome govori dok traje određeni projekt, jer hraniteljstvo nije priča koja traje nekoliko mjeseci. Ono je dugotrajni proces, koji tek treba da se razvije u svom punom kapacitetu. Osim predstavnika institucija, koji se bave ovom tematikom, izvještavanje o hraniteljstvu u svim njegovim aspektima treba postati društveno odgovorna praksa medija. Svi mi skupa smo odgovorni za budućnost djece bez roditeljskog staranja, kazala je Tatjana Mizdrak, urednica i novinarka RTRS. Ako je hranitelj dobar, on može pomoći djetetu bez roditeljskog staranja da izraste u sretnu i samopouzdanu osobu, smatra Aida Đugum, novinarka Radija Slobodna Evropa. -Hranitelj ne može biti svako, to je zaista velika odgovornost. Da mene neko pita da li bi postala hranitelj, razmislila bih dobro mogu li ja to. Mnogo je izazova za svakog pojedinca u tom krugu kojeg čine hranitelji i institucije koje su uključene u ovaj proces. A od zdravog pojedinca počinje i ovisi zdravo društvo. Zato djecu ne smijemo dati svakome da ih odgaja, kaže Đugum. U Bosni i Hercegovini trenutno je, prema procjenama, oko 2000 djece bez roditeljskog staranja. Oni trebaju pažnju, ljubav, dom, porodicu... A šta kad ih nemaju? Odgovor na to pitanje stao je u samo jednu rečenicu djevojčice bez roditeljskog staranja, koja kaže: “Osjećam se kao plast sjena kojeg vilama prenose s jednog mjesta na drugo i svaki put se jedan dio mene osipa“. Kampanja „Svako dijete treba porodicu“ dio je programa “Transformacija institucija za zbrinjavanje i prevenciju razdvajanja u porodicama” koji od 2016. do 2018. godine provodi UNICEF BiH, u saradnji s nadležnim ministarstvima (Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Federalno ministarstvo zdravstva i Ministarstvo civilnih poslova BiH) i relevantnim nevladinim organizacijama (SOS Dječija sela BiH i Hope and Homes for Children), uz podršku Evropske unije. Važnost ove kampanje je u tome što se zajedničkim naporima želi postići da sva djeca uživaju jednaka prava, bez obzira na stanje u porodici.              
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 16.03.2018

U DOMU I U SRCU HRANITELJICE ADILE: Poteškoće ne stanuju ovdje

Svakoga dana nakon što ustane, pospremi krevet i doručkuje, 18-godišnja djevojka, koju ćemo za potrebe ove price nazvati Ema, obavi mali “ritual” nad svojim kućnim biljkama. S osmijehom provjeri treba li im vode/hrane, iznova rasporedi ukrase za saksije– sove, pčelice i bubamare, potraži nove izdanke i pupoljke, odbaci uvele, nježno obriše prašinu s lišća… Ljubi ga i priča mu. Njena hraniteljica, Adila, kazala joj je da lijepe riječi i pažnja podstiču biljke da cvjetaju i rastu. Baš kao i djecu. Nažalost, prvih godina života Ema nije imala priliku rasti u porodičnom okruženju. Kao i brojna djeca s teškoćama u razvoju, Ema je odrasla u instituciji za djecu bez roditeljskog staranja. Analiza stanja djece bez roditeljskog staranja, iz 2016. godine otkrila je da 64 posto djece bez roditeljskog staranja u Bosni i Hercegovini ima bar jednog živog roditelja. Čak 72 posto djece s poteškoćama u našoj zemlji je bez roditeljskog staranja, a 91 posto djece s poteškoćama i bez roditeljskog staranja, je tokom istraživanja živjelo u institucionalnim oblicima zaštite! Srećom, period života u instituciji sada je iza Eme. -Upoznale smo se zahvaljujući mojoj kćerki, koja je radila u ustanovi u kojoj je Ema bila smještena. Pri prvom susretu malena mi je prišla i zagrlila me. Bila je tako slatka i mila…Tretirana je kao jedan od najtežih slučajeva, s namjerom da se izmjesti u drugu instituciju. Nisam to mogla dozvoliti. Podnijela sam zahtjev za hraniteljstvo u nadležnom centru za socijalni rad i Ema je uskoro postala član naše porodice, kaže Adila. [gallery ids="11918,11920,11919"] Primjetno je bilo da je kod djevojčice izostala rana intervencija. Otežano je hodala. Nije razvila ni govor. Rana intervencija i pružanje adekvatne stručne podrške veoma je važno za stimulaciju razvoja djece koja u ranom uzrastu, dok su još mlađa od tri godine, počnu pokazivati poteškoće u razvoju. Ranom intervencijom može se stimulisati adekvatan razvoj psihomotornih vještina, te na taj način pomoći boljem razvoju djeteta. - S djecom sa poteškoćama u razvoju  treba raditi “jedan na jedan”, ali nažalost, naše institucije to ne mogu organizovati, pa jedan stručnjak radi s grupama u kojima ima i po dvadesetero djece. Kako je vrijeme odmicalo vidjeli smo šta je sve našoj djevojčici nedostajalo, ali i u čemu može napredovati. Prošla sam brojne edukacije koje su organizirali Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo i organizacija Hope and Homes for Children. Zahvaljujući njima znala sam kako ću se postaviti u određenim situacijama. Ono što je Emi najviše pomoglo jesu ljubav i pažnja kojom smo je obasuli, što se u konačnici pozitivno odrazilo na njen razvoj. Za govor je već bilo kasno, ali razumije sve što joj kažemo. Nekad je jedva hodala, a sada smo stalno u pokretu, u prirodi ili u gradu. Družimo se. Za nas nema prepreka ni poteškoća. Ema voli ići na radionice udruženja “Dajte nam šansu”, gdje ima svoje drugare. Kad smo kući, voli se osjećati korisnom. Pospremi svoje stvari, postavi nam sto za ručak. A kako je tek sretna kada skupa pravimo kolače, priča Adila dok nam Ema donosi kafu koju je sama skuhala. U znak zahvalnosti što je pohvalila pred gostima, grli i ljubi svoju hraniteljicu. Čini to stalno i kad su same, kaže Adila. - Koliko god da ja njoj pružam sigurnost, nježnost, pažnju i ljubav, toliko to ona na svoj način zna uzvratiti. I ona je mene naučila mnogim stvarima, s kojima možda nikad ne bih došla u dodir da nije nje. Uz nju sam naučila šta je život, ističe Adila. U aprilu prošle godine Ema je postala punoljetna. Bio je to novi izazov za njenu hraniteljicu. - Pozvala me Emina starateljka iz centra za socijalni rad i rekla da u većini slučajeva djeca s poteškoćama iz domova i hraniteljskih porodica nakon punoljetstva bivaju izmještena u neku od institucija za brigu o odraslim osobama, u Fojnicu ili u Pazarić. Nisam mogla dopustiti da se to mojoj Emici desi. Tražila sam način da ona ostane kod mene i nakon tog 18. rođendana. I toliko puta sam se pitala šta je sa djecom koja nakon punoljetstva trebaju napustiti dom. Kuda oni idu, ima li iko da im pomogne? Znam da su mnogi hranitelji u svom domu zadržali hranjenike nakon njihovog 18. rođendana. Pa neće djecu izbaciti na ulicu, ističe Adila. Nakon toga, Adila je u nadležnom centru za socijalni rad podnijela novi zahtjev za hraniteljstvo. -Predstavnici centra su potom u nekoliko navrata dolazili kod nas kući, razgovarali sa mnom. Sve smo riješili na vrijeme kako ne bismo prekinuli hraniteljstvo ni na jedan dan i kako moja Ema ne bi ni nakratko bila vraćena u dom. Brzo sam dobila novo rješenje po kojem sam njena posebna starateljica. Zakonski staratelj je nadležni centar za socijalni rad. Ema je dobila i ličnu kartu s adresom mog stana, koji će biti njen dom dok sam ja živa. Ne smijem ni pomisliti šta će biti s njom nakon što mene više ne bude, kaže Adila. Prema podacima prikupljenim u toku izrade ranije pomenute analize o polažaju djece bez roditeljskog staranja u BiH, mnoga djeca ostaju u sistemu alternativne brige do svoje zrele dobi. Od 144 mladih ljudi koji su napustili sistem altenativne brige, 2.5 godine prije pomenutog istraživanja, dvije trećine njih nije dobilo pomoć pri zapošljavanju, a samo polovina ih je dobila pomoć pri obezbjeđivanju stanovanja. UNICEF u Bosni i Hercegovini provodi projekt kojeg finansira Evropska unija “Podrška transformaciji institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica” sa ciljem da osigura da djeca bez roditeljskog staranja, djeca pod rizikom od odvajanja iz porodica, djeca s poteškoćama i osobe s invaliditetom uživaju jednaka prava i status kao i sva djeca u Bosni i Hercegovini.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 20.02.2018

HRANITELJICA VIDA IZ SARAJEVA: Svako dijete koje je došlo u našu kuću donijelo nam je novu radost, novu ljubav

Samo je porodica, u svim svojim različitim oblicima, jedini prirodan okvir za preživljavanje, zaštitu i razvoj djeteta. Nažalost, prema procjenama u BiH je oko 2000 mališana bez roditeljskog staranja. Većina njih odrasta u institucijama. Uprkos trudu i brizi osoblja, ustanova ne može djeci bez roditeljskog staranja nadomjestiti ono najpotrebnije – porodično okruženje i privrženost. Odrastanje u porodici od posebne je važnosti za djecu uzrasta do tri godine. Na svaka tri mjeseca koje dijete starosti do tri godine provede u instituciji ono gubi mjesec razvoja. Pa ipak, 87 posto jako male djece bez roditeljskog staranja u BiH su u institucionalnim oblicima zaštite. Analiza stanja djece bez roditeljskog staranja, provedena tokom 2016. godine, pokazala je da 64 posto njih ima bar jednog živog roditelja, koji se najčešće iz ekonomskih razloga ne mogu brinuti o njima. Poražavajući su i rezultati UNICEF-ovog istraživanje o znanjima, stavovima i iskustvima u vezi s deinstitucionalizacijom djece bez roditeljskog staranja, koje je provedeno tokom 2013. godine. Većina ispitanika smatra da su usvajanje i smještanje djece u institucije socijalne i dječije zaštite najbolji vidovi zaštite djece bez roditeljskog staranja. Tri četvrtine ispitanika nisu znali ništa ili su znali vrlo malo o hraniteljstvu. Polovina ispitanika nisu znali razliku između hraniteljstva i usvajanja Samo jedan od pet ispitanika je odgovorio tačno da je hraniteljstvo privremena briga za dijete. U nastavku priča o hraniteljstvu iz perspektive Vidosave Matuh iz Sarajeva, koju su  Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo, Ministarstvo za socijalni rad i raseljena lica, te Udruženje hranitelja KS Perspektiva izabrali za najbolju hraniteljicu u KS za 2017. godinu. Tetom i majkom do sada je zvalo dvadesetak djece bez roditeljskog staranja. Vida ih je odgajala skupa sa svoje dvoje djece i pobrinula se da im, dok su pod njenim krovom, ništa ne nedostaje. Posebno ne ljubavi. Sve je počelo 1987. godine, nakon što je rodila prvo dijete i otišla na porodiljsko bolovanje. -Moj sin je bio star samo mjesec i po kada smo suprug i ja primili dvojicu dječaka koji su pohađali obližnji Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju. Porijeklom su iz unutrašnjosti BiH, trebao im je smještaj i neko ko će se brinuti o njima dok su tu na školovanju. Jedan od tih dječaka je posebno volio moje dijete. On je htio da ga presvlači, hrani, čuva, kao da mu je rođeni brat. Skupa su rasli i kada je moj sin napunio tri godine zabrinula sam se jer je slabo govorio. Međutim, logoped mi je rekao da nema razloga za brigu. Tako je i bilo, uskoro je progovorio, ali se još koristio i znakovnim jezikom, priča Vida. Ova dva dječaka kod tete Vide je zatekao rat. Te 1992. godine rodila je i kćerku. Nije bilo lako provesti četiri godine skrivajući se u podrumu, bez struje, vode, uz oskudicu hrane i drugih potrepština, istovremeno strahujući za život četvero djece. Po završetku rata, a potom i školovanja ovi dječaci su se vratili svojim kućama. Danas su odrasli i samostalni ljudi. Godine 2004. Vida je prošla prvu u nizu edukacija koje za aktuelne i potencijalne hranitelje organizira „Hope and Homes for Chlidren“. Ističe da je svaka od njih bila jako korisna. - U to vrijeme sam radila na pijaci, a moj muž u Centrotransu. Imali smo svoje dvoje djece, ali ja sam oduvijek željela imati veliku porodicu. Razgovarali smo i složili se da ćemo nastaviti pomagati djeci koja odrastaju bez roditelja. I želja mi se ostvarila. Svako dijete koje je došlo u našu kuću, koliko god da je u njoj ostajalo, donijelo nam je novu radost, novu ljubav. To su posebne veze koje traju cijeli život, kaže Vida. U njen dom su 2007. godine došle dvije djevojčice. Jedna od njih sada je već samostalna i udata žena, koja čeka svoje drugo dijete. Druga djevojčica, Dragana, također je odrasla. I još živi tu. Sa suzama u očima posmatra Vidu dok priča o danu kad su se srele. -Pozvali su me iz centra za socijalni rad i kazali da u bolnici već duže vrijeme boravi djevojčica s bolesnom majkom, koja se više ne može brinuti o njoj. Otac joj je umro, a nije pronađen niko od srodnika, tako da je prva opcija za dijete bila hraniteljstvo. Nisam je mogla ostaviti, trebao joj je neko da se nakon svega brine o njoj. Draganu smo prihvatili kao člana porodice i evo tu je već duže od deset godina. U međuvremenu, njena mama je smještena u Pazarić i redovno je posjećujemo, kaže Vida. Dragana sada ima 19 godina i studentica je Odsjeka za biologiju, smjer Ekologija na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. -Kad sam došla u ovu kuću bila sam treći razred osnovne škole. Imala sam određenih poteškoća u školi, ali teta Vida je bila uporna i strpljiva i pomogla mi je da to savladam. Kod nje mi je jako lijepo. Sretna sam. Teta Vida i njena ljubav i pažnja su unikatne. Ona je, u stvari, moja majka. Njena biološka djeca su moji brat i sestra, porodica koju drugačije ne bih imala i uvijek će biti tako, kaže Dragana. Osim njoj, Vida je trenutno hraniteljica i osmogodišnjoj djevojčici. Za potrebe ovog teksta zvat ćemo je Lana. Vesela je i komunikativna. Pohađa drugi razred osnovne škole. U hraniteljstvo je u oktobru 2017. došla iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave. -Treba vremena da se djeca koja su rasla u ustanovama adaptiraju na život u porodici. Nisu navikli da imaju nešto što će biti samo njihovo, naprimjer, običnu majicu. Nisu nikada vidjeli kako se pravi ručak, nisu išli u goste, u park, na selo, nisu učili klizati, nisu išli u kupovinu niti su radili bilo šta u čemu moja Lana sada itekako uživa. Stalno me pita: teta Vido, treba li nam nešto da odem kupiti? Ona nije nikada imala pažnju neke odrasle osobe samo za sebe. Ljudi u domu, koliko god se trudili, ne mogu se posvetiti svakom djetetu jedan na jedan. Ja to mogu i moram. Za to služi porodica. Uvijek znam šta se dešava u životu djece o kojoj brinem. Ako ne možemo u kući, izađemo vani, prošetamo i ispričaju mi šta ih to tišti, kaže Vida. [gallery ids="11832,11831,11830,11828,11826,11829"] Lana je gleda i smješka se. Kaže da voli ići u školu, crtati i raditi zadatke iz matematike. Sretna je što će teta Vida dolaziti i na njene roditeljske sastanke, čime se „pohvalila“ i drugarima. Za nju je to tako velika stvar. S tetom Vidom je učila pisati i čitati. Ispisale su najmanje tri sveske otkako je tu. Lana nam ih pokazuje. Dok lista svesku, naglas primjećujemo promjene nabolje u njenom rukopisu. Gode joj komplimenti. I Vida je ponosna. - Intenzivno sam radila s njom i još radim. Ni njoj nije teško. Mnogo je napredovala otkako je kod nas. Nije znala čitati, da bi za dva mjeseca savladala čitanje na slogove. I dalje vježba. Lektiru je pročitala sama, zna je i prepričati. Naučila je i računati, pa joj teta Vida redovno daje petice, a matematika joj je postala najdraži predmet. Jako je vrijedna i pametna djevojčica, kojoj treba ljubavi, pažnje i podrške kako bi postigla bolje rezultate. Želim da iskoristi sve svoje kapacitete da bi jednog dana postala koristan član ovog društva. U tome je poenta hraniteljstva: pomoći djetetu koje nema svoje roditelje da izađe na pravi put. To jeste ogromna odgovornost, ali je i lijepo, ističe Vida. Hraniteljstvo je, dodaje, postalo njen način života. Sve je podređeno djeci, njihovim potrebama i obavezama. Priznaje i da je prošla kroz period kada je poželjela odustati. -Imala sam niz rastanaka s djecom koja su bila kod mene. Bilo je tu i djece s poteškoćama, koja su otišla u institucije, što mi je jako teško palo. Fizički nisam bila u stanju da se brinem o njima, jer su odrasli, a ja više nisam tako mlada i znam da im se u instituciji niko neće posvetiti kao ja. Patila sam za njima, razmišljala kako im je. Vežem se za svako dijete. Potom mi je umro suprug, pa djever, bilo je previše stresa za kratko vrijeme i poželjela sam odustati od hraniteljstva, kaže Vida. Međutim, u tom periodu je stigao novi poziv iz centra za socijalni rad, s molbom da uzme djevojčicu od tri i po godine. -Primila sam i nju. To dijete, tako drago, milo i hiperaktivno, ono me vratilo u život. Stalno je bila u pokretu, pa sam se i ja uz nju „trznula“. Kad izađe vani da se igra, pa me ispod prozora zovne „teta Vido“ i nasmije mi se meni srce bude k'o kuća. U septembru ove godine, uoči njenog sedmog rođendana, otišla je na usvojenje. Usvojili su je divni ljudi, pažljivi, obrazovani, vjerujem da će biti sretna kod njih. Dobro sam je pripremila za naš rastanak i odavde je otišla s osmijehom. Svi u kući još patimo za njom, ali sam sretna što je našla dom i roditelje. Dok god sam živa ona i sva druga djeca koju sam pazila uvijek su dobrodošla ovdje, kaže Vida. Hraniteljstvo bi, kaže, preporučila svima koji u sebi imaju dovoljno ljubavi za djecu i vremena da im se posvete. Da biste saznali kako postati hranitelj jednostavno pozovite nadležni centar za socijalni rad. - Zakon o hraniteljstvu je uredio dosta toga u ovoj oblasti i nadam se da će podstaći što više mladih bračnih parova, ali i samaca koji su u mogućnosti da se bave hraniteljstvom. Ljudi su ranije odustajali jer nisu imali dovoljno informacija i podrške sistema. Da biste jedno dijete uzeli da ga odgajate vi morate znati o njemu dosta toga: odakle ono potiče, iz kakve porodice, iz kakvih okolnosti je došlo kod vas, morate imati uvid u njegov zdravstveni karton, historiju bolesti ako je ima, znati ko su mu bili roditelji, ako ih ima, kako biste znali kako se postaviti prema njima i da biste zaštitili i vašu porodicu. Morate proći i niz edukacija kako biste se znali nositi sa svakom situacijom. Vrlo su korisne i zanimljive. Također, znam ljude koji su razmišljali o hraniteljstvu, ali nisu željeli obavezu 24 sata dnevno. Međutim, kad ste s djecom vrijeme prolazi tako brzo da ne osjetite kada prolete godine, a kamoli jedan dan. Bilo je i onih kojima su finansije bile motiv za hraniteljstvo. Međutim, od ovog se niko neće obogatiti u materijalnom smislu, da se razumijemo, ali uz hraniteljstvo će spoznati neku novu vrstu ljubavi koja je, barem meni, najveće bogatstvo. Svaka ustanova ima više novaca od prosječne porodice, ali ja imam vremena da zagrlim to dijete, mogu uvijek zastati kako bi mi ono ispričalo svoju tugu, radosti i želje pa da mi zajedno žurimo ostvariti te želje. Ko zna hoćemo li uspjeti, ali ćemo pokušati, kaže teta Vida.   UNICEF u Bosni i Hercegovini sprovodi projekt kojeg finansira Evropska unija “Podrška transformaciji institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica” sa ciljem da osigura da djeca bez roditeljskog staranja, djeca pod rizikom od odvajanja iz porodica, djeca sa poteškoćama i osobe sa invaliditetom uživaju jednaka prava i status kao i sva djeca u Bosni i Hercegovini.  
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 10.02.2018

SVAKO DIJETE TREBA PORODICU: Novi hranitelji iz Sarajevskog i Srednjobosanskog kantona nakon obuke spremni da otvore svoja srca i domove

Federacija Bosne i Hercegovine odnedavno ima 90 novih hranitelja. Certificirani su po PRIDE programu obuke. U petak, 9. februara, Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice KS s ponosom je javnosti predstavilo grupu njih iz Sarajevskog i Srednjobosanskog kantona. Na promociju, simbolično upriličenu u Domu za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave, u pratnji prijatelja i članova porodice, koji su tu došli da bi iskazali podršku, stigli su novi hranitelji. Među njima su bračni parovi koji imaju biološku djecu i oni koji ih nemaju, ali i pojedinci koji žele pružiti dom i ljubav djeci bez roditeljskog staranja. Spremni su za novu „ulogu“ i s nestrpljenjem iščekuju da se to desi, baš kao što i svako od približno 2000 djece bez roditeljskog staranja u BiH svakodnevno priželjkuje da odrasta tamo gdje je za njih najbolje, u porodici. Da nekoga zovu mamom i tatom. Samir Karić i njegova supruga Vildana rado će odgovoriti na svaki takav poziv. „Nažalost, nismo ostvarili želju za vlastitim potomstvom i odlučili smo se za usvojenje. Predali smo i zahtjev za to, a u međuvremenu su nas iz centra za socijalni rad pozvali da završimo PRIDE obuku. Prihvatili smo. Želimo neko dijete zvati svojim, brinuti o njemu. Trening kroz koji smo prošli otvorio nam je neke nove vidike, dao odgovore na brojna pitanja i nedoumice. Ranije ni supruga ni ja nismo znali ništa o hraniteljstvu, a sad smo već spremni da u naš dom primimo neko od djece bez roditeljskog staranja, te da mu pružimo sve što je potrebno za normalno odrastanje, prvenstveno našu ljubav“, kazao je Karić. Na isti način za PRIDE obuku je saznala i Azra Pita Parente. U njenim rukama sada je certifikat za hranitelja, a u srcu posebna želja. „Svaka seansa na obuci je bila posvećena određenoj temi, problemu. Dotakli smo se svega: zakona, razlike između hraniteljstva i usvajanja, dječijih potreba, našeg djetinjstva, učili smo kako se nositi s traumama koje djeca bez roditeljskog staranja nose u sebi, važnosti održavanja kontakata s članovima biološke porodice tokom trajanja hraniteljstva... Teško je nabrojati sve te teme kroz koje smo prošli samo s jednom željom: da usrećimo barem jedno dijete“, kazala je Azra. Potencijalnim hraniteljima podršku su pružili i oni koji se hraniteljstvom bave dugo, poput Adile Muharemović – Bolić i Vidosave Matuh iz Sarajeva, te Nevenke Kapetanović iz Kiseljaka. Posebno emotivan govor imala je 19-godišnja Dragana Savić, koja je od desete godine živi u hraniteljskoj porodici. Svoju hraniteljicu nazvala je majkom, a njenu porodicom svojom. Bez njih, kazala je, možda ne bi bila ono što je danas – dobar čovjek i studentica Prirodno-matematičkog fakulteta. [gallery ids="11807,11811,11812,11810,11809"] PRIDE program obuke hranitelja provodi se u okviru projekta „Transformacija institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica“, koji implementira Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, s partnerima UNICEF-om BiH, Evropskom unijom, organizacijom Hope and Homes for Children i SOS Dječijim selima BiH, te u saradnji s nadležnim kantonalnim ministarstvima. Njihovi predstavnici su tokom promocije uputili bezbroj pohvalnih riječi za hranitelje. „Danas je poseban dan za mene. Prije otprilike godinu smo sjedili u Parlamentu FBiH i iščekivali donošenje zakona o hraniteljstvu. Jako smo sretni što je jednoglasno usvojen. Danas već imamo obučene trenere i hranitelje koji su spremni primiti djecu bez roditeljskog staranja u svoje domove. Želim im se zahvaliti što su otvorili svoja srca i  poželjeli dobrodošlicu u njih ovim mališanima“, kazala je Antonia Luedeke iz UNICEF-a BiH. Riječi zahvalnosti hraniteljima uputila je i Anisija Radenković, direktorica organizacije Hope and Homes for Children. „Dovesti dijete o kojem roditelji ne brinu u svoju porodicu, svoju kuću, pružiti mu ne samo krov nad glavom, toplu sobu i hranu, već i nešto više - dati mu ljubav, za mene je vrijedno poštovanja. Duboko se klanjam onima koji to rade. Želim istaći da za sve eventualne nedoumice i prepreke imaju podršku u vladinim i nevladinim organizacijama. Najveći dio cijele ove priče o hraniteljstvu je upravo na hraniteljima, ali važno je da imaju vrata na koja mogu pokucati za sve što im treba“, istakla je Radenković. Ovo posljednje potvrdila je i Amela Dautbegović, ministrica za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo. „Svako dijete treba odrastati u porodici i to je i naš cilj. I ja sam mama i znam da nije lako djeci bez roditelja. Hiljade su prepreka na njihovom putu. Mene moj sin svaki dan pita volim li ga. Djeci, dakle, nikad nije dosta ljubavi. Zato ne može svako biti hranitelj, već samo osobe koje su pune ljubavi za djecu. Želim im svima sreću na zajedničkom putu“, kazala je ministrica Dautbegović. Adnan Podžo, direktor Centra za socijalni rad KS iskazao je zadovoljstvo postignutim rezultatima u oblasti hraniteljstva, a  Amir Omanović, nacionalni direktor SOS Dječijih sela BiH, ponudio je svaki vid podrške novim hraniteljima. Važna karika u cijeloj ovoj priči su licencirani PRIDE treneri. U Kantonu Sarajevo ima ih sedam. Jedan od njih je Damir Mahmić, direktor SOS dječijeg sela Sarajevo. „Kao jedan od projektnih trenera prenio sam svoje znanje i iskustvo postojećim hraniteljima u KS. Oni su već iskusni, ali uvijek postoji nešto novo za naučiti. Mnogi od njih su biološki roditelji, tako da je obuka korisna i u tom smislu. Svi smo zadovoljni urađenim „poslom“ i nadamo se da ćemo imati i više zainteresiranih za hraniteljstvo“, kazao je Mahmić.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 09.12.2017

SVAKO DIJETE TREBA PORODICU: Prezentovani rezultati edukacije profesionalaca i hranitelja iz oblasti hraniteljstva u Federaciji BiH

U sklopu projekta „Svako dijete treba porodicu“ Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, uz podršku UNICEF BiH i Europske unije, te u saradnji sa SOS Dječijim selima BiH, je organizovalo konferenciju na temu Podrška razvoju sistema hraniteljstva u FBiH. U sklopu konferencije dodijeljeni su certifikati za 23 trenera koji su završili PRIDE obuku, te postali međunarodno certificirani edukatori u oblasti hraniteljstva. Pored njih, 90 hranitelja je prošlo obuku, te su osnaženi i ojačani za pružanje kvalitetnog hraniteljstva.
KATEGORIJE NOVOSTI: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 05.10.2017

AMIR MUHAREMOVIĆ: “Dijete s više mogućnosti odrasta u porodičnom okruženju koje mu više znači nego institucionalni smještaj”

Direktor JU “Dom za djecu bez roditeljskog staranja" Tuzla Amir Muharemović bio je među učesnicima Konferencije “Svako dijete treba porodicu” koja je održana u Sarajevu u organizaciji Zajedničke komisije za ljudska prava Parlamentarne skupštine BiH uz podršku UNICEF-a BiH i Evropske unije.
KATEGORIJE NOVOSTI: Ostalo , Svako dijete treba porodicu | 03.10.2017

KONFERENCIJOM POČELA KAMPANJA “SVAKO DIJETE TREBA PORODICU”: “Porodica nije privilegija, porodica je pravo svakog djeteta”

U Sarajevu je održana Konferencija “Svako dijete treba porodicu” u organizaciji Zajedničke komisije za ljudska prava Parlamentarne skupštine BiH uz podršku UNICEF-a BiH i Evropske unije, okupljajući predstavnice i predstavnike nadležnih ministarstava i organizacija civilnog društva, akademske zajednice i profesionalaca iz oblasti dječije zaštite. Konferencijom je započeta i javna kampanja “Svako dijete treba porodicu”.