KATEGORIJA: Ostalo | 13.05.2014

DR. RADOVANOVIĆ: “Antivakcinalni procesi jačaju tamo gdje stručnjaci ćute!”

Poznati epidemiolog sa bogatim ljekarskim iskustvom i gostovanjima na brojnim univerzitetima u regiji i svijetu za blog ZaSvakoDijete.ba povodom Sedmice imunizacije govorio je o prednostima vakcinacije i pogubnosti potpadanja pod uticaj antivakcinacijske kampanje.

Dr. Zoran Radovanović otvoreno govori o ljudima iz antivakcinalnog pokreta koji zarad lične promocije ili novčane dobiti ugrožavaju proces koji je pomogao da se iskorijene bolesti od kojih je još prije 30-ak godina umirao veliki broj djece širom svijeta. Objašnjava kako je činjenica da ni mnogi ljekari nisu imali priliku uživo vidjeti slučajeve dječije paralize doprinijela da se ljudi danas plaše više crvenila na koži eventualno izazvanog od vakcine, nego teških bolesti koje nisu imali priliku vidjeti. Prisjeća se jedinog slučaja dječaka oboljelog od dječije  paralize koji je pratio kao mladi ljekar…

Šta je vakcinacija i zbog čega je važna za društvo?

– Vakcine su najkorisnije, najefektivnije sredstvo koje medicinska nauka može da ponudi čovječanstvu u cilju sprečavanja bolesti. Ne postoji sredstvo u ljekarskoj torbi koje je bolje, korisnije za zaštitu zdravlja populacije.

Da li ste se u praksi susretali sa slučajevima polia-dječije paralize?

– Poliomyelitis ili dječija paraliza ispoljava se mlitavom paralizom uglavnom udova, nogu ili ruku, ali ako su zahvcaćena pluća onda je u pitanju život. Mi na ovim prostorima vakcinišemo već više od pola vijeka, tako da najveći broj ljekara nikada nije vidio poliomyelitis. Pamte ga iz udžbenika, u SAD su prije 60-70 godina praznili hale i onda punili krevetima sa ‘čeličnim plućima’, vidite po 30-40 kreveta s djecom od kojih većina ipak ne preživi. Vidio sam samo jedan slučaj poliomyelitis i to sam pratio kao student i poslije mlad ljekar.

Radilo se o dječaku koji je dobio poliomyelitis u predškolskom uzrastu, bio je paralisan od vrata naniže. Vremenom, to dječije tijelo se nije razvijalo ali je glava rasla. Postao je maljav, onda su ga brijeli, nije mogao da pokreće tijelo. Imao je ogledalo kako bi vidio da neko ulazi. Čitali su mu knjige, bio je pametan dječak, počeo je da diktira pjesme, i na kraju je umro sa 17 godina. To ostane čovjeku za cijeli život. Takvi slučajevi su danas nepotrebni, imamo izuzetno korisnu vakcinu, grehota je zaista da ljudi obolijevaju od poliomyelitisa.

Koja je opasnost ukoliko se u dovoljnoj mjeri ne provodi ili izbjegava imunizacija?

– Važno je stvoriti kolektivni imunitet. Znači, mora se obezbijediti da u jednoj populaciji svi ili skoro svi budu otporni, a otpornost se stiče vakcinacijom. Dakle, ako je više neimunizovanih, onda je to kao požar. Nevakcinisani su kao zapaljiv materijal i dolazi o požara, odnosno epidemije, i zbog toga se insistira da što više osoba bude vakcinisano.

Globalno se susrećemo s antivakcinalnim pokretom, ali čini se da je u našoj regiji sve rašireniji, Kolika je bojazan da će taj pokret još rasti?

dr zoran radovanovic2- Problem je što u ovim našim podijeljenim državicama vlada neko bratstvo i jedinstvo tih ignoranata. Oni tako dobro sarađuju i prenose jako štetne poruke. To su uglavnom neobrazovani ljudi ali poruke su efektne jer vi u vašem susjedstvu niste vidjeli dijete koje ima difteriju, niko od djece nije umro u vašoj okolici, s druge strane čujete kako dijete plače kad je vakcinisano pa vam se čini da je sve to nepotrebno.Međutim, da nema vakcinacije bilo bi tragično.

Kada bi antivakcinalni pokret uspio u svojim porukama onda se ne bismo vratili u srednji vijek, ne bismo došli u situaciju da žene rađaju što više djece kako bi samo pokoje preživjelo kao što je to nekada bilo. U međuvremenu smo iskorijenili velike boginje, variolu, zahvaljujući vakcinaciji nema je nigdje u svijetu više od 30 godina. Imamo mi i lijekove, ali oni ne djeluju uvijek, dijete može da umre od difterije, upale mozga ili moždanih ovojnica prije nego što stigne do ljekara. Ili bolest može da ostavi ozbiljne doživotne posljedice. S druge strane, dječija paraliza bi bila češća nego ranije, jer to je bolest civilizacije. Bilo bi zlo i naopako kada bi antivakcinalni pokret pobijedio.

Ljudi iz antivakcinalnog pokreta kao argumente često navode njihovu cijenu, neopravdanost…

– Vakcine koštaju, ali sve košta. Vi kad kupite sarajevski burek to košta. Ali, u prihodima farmaceutske industrije vakcine čine vrlo malu stavku. Mnogo više se zarađuje na lijekovima koje vi treba da uzimate skoro tokom cijeloga života i koji su potrebni velikom broju ljudi. To su lijekovi protiv visokog pritiska, holesterola, protiv depresije, tu su ogromne pare. Samo jedan lijek protiv holesterola, čuveni Sortis ili Lipitor, kako se gdje zove, 2006. godine je donio prihod od 13 milijardi dolara svom proizvođaču.

Te vakcine koštaju manje nego što jedna velika farmaceutska kompanija potroši za reklame tokom godine. To je mali procenat u zaradi farmaceutske industrije i tu su rizici mnogo veći. Najveća zarada ipak je ipak od tih takozvanih prirodnih preparata, to nisu ljekovi već ono što se zove ljekovite supstancije i tu ne morate ništa da dokazujete niti išta garantujete. Za vakcine morate da prođete kroz rigoroznu proceduru i da se dokaže da je to sigurno.

Koliko su opravdane njihove sumnje u kvalitet vakcina?

– Suvremene vakcine su neuporedivo bezbjednije od onih koje su korištene ranije. Od velikih boginja na primjer umirao je svaki treći ili četvti oboljeli, a hiljadama godina postojalo je iskustvo iz Kine da se zaštita sastoji od toga što ćete da obućete košulju oboljelog koja je bila na suncu. Suština je da snaga virusa tu malo oslabi i onda su takva djeca dobijala lakši oblik bolesti ali prežive, i sa tom metodom je umiralo svako 50 oboljelo dijete. Iskustvo je pokazalo da je bolje da umre dvoje od 100, nego 50 ili 70 od 100, i dok nije izumljena vakcina korišteno je to iskustvo. Vakcina je bila mnogo bezjednija, ali je ponekada dovodila do upale mozga. Mi smo 1972. u Jugoslaviji, kada je bila epidemija nakon što su povratnici sa hadžiluka donijeli velike boginje na Kosovo pa se to raširilo, vakcinisali 18 miliona ljudi. Mnogi od njih su imali ozbiljne reakcije. Sada više takvih vakcina nema, danas su vakcine mnogo bolje, bezbjednije i sa mnogo manje neželjenih efekata.

Kakva je situacija kad je u pitanju aspekt ljudskih prava i pravo svakoga da odabere da li želi da njegovo dijete primi vakcinu, treba li vakcina biti stvar izbora?

– Vaše je pravo da ne budete vakcinisani, da kažete neću. Ali naše je pravo da brinemo zbog toga jer ste vi onda opasni za nas. U Americi gdje su ljudska prava svetinja, to je Prvi amandman Ustava, vi možete da kažete ‘ja neću da vakcinišem svoje dijete’, ali onda ne možete da ga upišete u obdanište, ne možete ga upisati u školu, možete da odete i neku divljinu i tamo živite. Tako se to riješava. Treba štititi pojedinca, ali treba štitit i kolektiv, i tu mora da se nađe neka sredina.

Kazali ste da je većina ljudi iz vakcinalnog pokreta neobrazovana, mislite li da su to ljudi koji reaguju iz nekog svog uvjerenja, ili su pod direktnim ili indirektnim uticajem nekoga kome odgovara da se ugrozi vakcinacija?

– To je raznorazna grupa ljudi, tu nažalost ima i ljekara, i to su nažalost ili psihopate, ili ljudi željni slave, to je onih Warhalovih pet minuta slave. Izađe na televiziju, lupi nešto kao ‘vakcine ubijaju djecu’, oni to snime i srećan je što ga je vidjelo milion ljudi. Najčešće je ipak u pitanju korist. Svi ti koji se zalažu protiv vakcinacije šalju poruku ‘nemojte uzimati vakcine, kupite moj čudotvorni preparat’. Ili žive od toga. U Americi potoje advokati koji su stekli bogatstvo zastupajući roditelje odnosno djecu koja su navodno žrtve vakcinacije.

Izuzetno rijetko poslije vakcine može da dođe do burnije reakcije, a sa savremenim vakcinama te posljedice koje ugrožavaju život rjeđe su od jedan naprema milion. Treba da vakcinišete više od milion ljudi da bi jedna osoba došla u takvu potencijalno opasnu situaciju. Pošto vi na pojedinačnom slučaju ne možete da dokažete da je neka bolest posljedica vakcine, onda po zakonu u većini civilizovanih država vi dopustite tu mogućnost pa postoji kompenzacioni fond iz kojeg roditelji dobiju odštetu jer je dijete pretrpjelo određenu posljedicu. To najčešće nije od vakcine, ali zato vađi ono pravilo kao u sudstvu: ‘bolje je pustiti na slobodu 100 kriminalaca nego da jedan nevin robija’. Znači bolje je nepotrebno platiti velikom broju osoba čije stanje nije posljedica vakcinacije, nego uskratiti takvu vrstu pomoći nekome ko je zbog vakcinacije zaista imao neku nelagodnost.

Imate li podatke koliko je antivakcinalni pokret uspješan, na primjer raspolažete li s podacima za Srbij i ostatak regije, ima li pada u imunizaciji i ima li prostora za zabrinutost?

– U BiH je na primjer veliki problem vakcinacija marginaliziranih grupa, na primjer Romi, ne postoji popis i čak se ne zna ni koliko ih ima. Slično je i u Srbiji, ali kod nas su razvijenije nevladine organizacije. Postoje snžne organizacije koje apliciraju za projekte na Zapadu, dobiju projekte zaštite Roma i od tih sredstava oni ih educiraju, educiraju ili alarmiraju zdravstvene službe da ih vakcinišu. U Srbiji oni nemaju idealne uslove života, ali što se vakcinacije tiče oni su skoro svi vakcinisani.

Kad se desi neki slučaj oko kojeg antivakcinalni pokret diže galamu, čini se da stručnjaci i zdravstveni radnici ne reaguju adekvatno, na primjer svake godine se pojavi priča o itom slučaju i nikako da stručni ljudi na to odreaguju i na vrijeme javnosti daju prave podatke ili jake poruke. Zbog čega?

– Pravilo je, a i istraživanja su pokazala da je uvijek efekat mnogo bolji kada ljekar djeluje odlučno, kada direktno roditeljima kaže ‘Vaše dijete je zdravo, pregledali smo ga, sada još samo da ga vakcinišemo!’. A ako krene sa ‘pa, znate, evo trebalo bi da se vakciniše, šta vi mislite…’ onda roditelj kaže ‘pa ne mora baš’. Znali ljekar mora da bude uvjeren u korist onoga što radi. Ljekari nerado stupaju u direktnu konfrontaciju sa tim antivakcinalistima, jer to su često elokventni ljudi koji insistiraju na tom svom interesu, ili grubo materijalnom ili postiže neku slavu. Bila je neka anonimna austrijska novinarka Jane Birgermeister koja je tužila UN, Obamu, koga sve ne, zbog vakcine protiv svinjskog gripa. I to je naravno ludost, ko će sad da Svjetsku zdravstvenu organizaciju i UN sudski goni, ali je ona postala slavna i poslije toga su od nje tražili intervju, ali je ona to skupo naplaćivala i zaradila velike pare.

Dakle, neki prostor da bi imali pet minuta skave i izašli iz anonimnosti, a neki da bi ostvarili mateirjalnu dobit. U raspravama takvi ljudi nastupaju agresivno, i onda kada dođe jedan ljekar, pristojan čovjek, koji možda i nije mnogo elokventan, računa zbog čega bi s ovim izašao na megdan da bude ispljuvan. Taj problem postoji, ali je nesumnjivo i istraživanja pokazuju da antivakcinalni procesi jačaju tamo gdje stručnjaci ćute. Ako im se nauka ne suprotstavlja, oni dobijaju na uzmahu.