KATEGORIJA: Novosti | 26.07.2017

FRANK J. MULLER: “Svako dijete se može uključiti u obrazovanje, samo je pitanje koliko se moramo potruditi”

muller1

Na nedavno održanoj Konferenciji „Pravo na inkluzivno obrazovanje“ u organizaciji UNICEF-a BiH i Ministarstva civilnih poslova BiH među panelistima je bio i Prof. Frank J. Muller Univerziteta u Bremenu. Tokom dva dana više od 60 učesnica i učesnika iz BiH uz učešće međunarodnih ekspertica i eksperata raspravljalo je o Opštem komentaru na član 24. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom o inkluzivnom obrazovanju te su postigli saglasnost i obavezali se oko zajedničke vizije i puta napretka u oblasti inkluzivnog obrazovanja u BiH i poslali konkretan “Poziv na akciju”.

Prof. Muller na Konferenciji je podijelio neka od iskustava iz svog dugogodišnjeg rada, a neke od bitnih preporuka vezanih za specijalne škole i njihovu transformaciju podijelio je i za blog ZaSvakoDijete.ba:

“Osnovna ideja se vrti oko pitanja kako možemo transformirati posebne škole, jer ako želite imati integrirani sistem, morate omogućiti djeci da uče od druge djece. U posebnim školama nemaju tu priliku. Oni također općenito trebaju imati uzorke. Dakle ideja je transformirati specijalne škole, a to se može učiniti na mnogo načina. Možemo ih zatvoriti, ali ako to činimo govorimo da posao koji se obavlja nije vrijedan, ne trebamo školu ili stručnost. Stoga bi ideja trebala biti da kažemo “Promijenimo posebne škole u inkluzivne škole, otvarajući ih svima”. U osnovi, imate iste dnevne rutine i putovanje na posao, iste kolege i učenike, samo što imate neke dodatne učenike i trebate promijeniti svoj stil učenja, ali to se čini lakšim nego zatvaranjem posebnih škola”, kaže prof. Muller dodajući kako za to treba vremena i pripreme:

“Morate se zajedno složiti oko planiranja, što se razlikuje od tima do tima i teme do teme. Na primjer, specijalni učitelj može biti stručnjak za jednu temu i pripremiti ga za cijeli razred, a ponekad je redovni učitelj koji priprema temu, a na tu temu dodaje posebni učitelj, tako da se zapravo grade na međusobnim idejama, i to je veoma važno”.

Da li, uz sva nastojanja, postoje djeca koja ne mogu biti uključena? Na primjer djeca sa težim poteškoćama?

Ne mislim da postoje učenici koji se ne mogu uključiti, pitanje je koliko se moramo potruditi da bi sva djeca bila uspješno uključena. Ako to zaista želite postići, moguće je.

muller2Kako utjecati na zajednicu da osigura pomoć edukatora i rehabilitatora?

Početi ću s primjerom, recimo da imate slijepo dijete u zajednici, ovo dijete ne dolazi niotkuda, ono postoji više godina, znate da je rođeno slijepo dijete, a za 6 godina ide u školu. Dakle, imate 6 godina da pripremite školu za ovu situaciju, a kada dijete dođe u vrtić u dobi od dvije godine, već možete početi razgovarati s školom i reći “nama je potreban ovaj učitelj koji može raditi sa slijepim djetetom”, a ova škola može odlučiti hoće li jedan od njihovih nastavnika biti voljan da stigne odgovarajuće znanje o tome kako raditi sa slijepom djecom i žele li naučiti Brailleovo pismo. Škola može iskoristi te dvije ili tri godine da nađu nekoga iz druge škole ko to može učiniti. Ne postoji dijete s poteškoćama koje se pojavljuju niotkuda i iznenađuju sve.

Šta se može raditi ako dijete izgleda kao da ima nedostatak interesa za opće obrazovanje u razredu?

To nije tema specijalnog obrazovanja. Često djeca nisu zainteresirana za neke školske teme, također neke su teme dosadne, ali za svako dijete postoji nešto što ih stvarno motivira. Na primjer, imao sam učenika u 9. razredu koji nije znao čitati i pisati, učitelji su pokušali, ali nisu ga mogli naučiti. Međutim, bio je stvarno zainteresiran za hrvanje, dakle ako je motiviran hrvanjem, dajte mu tekstove o hrvanju, bit će motiviran čitati ih. Ako mu dajete materijal za čitanje iz prvog razreda, neće imati motivaciju. Morate razgovarati s djecom i saznati što ih motivira i činiti različite pristupe za svako dijete. Ako pokušate ovo možete vidjeti šta radi, a i po potrebi pokušati nešto drugo.

Kako prevazići jaz između potreba koje nameće društvo i potreba djeteta, te omogućiti dostizanje punog potencijala prema željama i mogućnostima svakog djeteta?

Pitanje je dosta složeno, s obzirom da sadašnje društvo i njegova kapitalistička struktura ne uključuju sve pojedince, stoga je neophodna izmjena i samog društva. To je dosta složen postupak. Na primjer, ideja većine profesora u Njemačkoj, nastala nakon studenskih pokreta iz 1968. godine, bila je izmjena društva i glasila je ‘hajde da pokušamo sa izmjenom školstva’. Ja smatram da je to bio ispravan način razmišjanja; izmjena i društva i školstva.