KATEGORIJA: Ostalo | 02.11.2014

GOVORIMO O MOGUĆNOSTIMA: Zlatni i srebrni specijalni bh. olimpijac Josip Adžaip opremio stan i dobio priliku za posao

Dobitnik zlatne i srebrene medalje u ‘crosscountryju’ na Specijalnim olimpijskim igrama u SAD-u i Japanu te učesnik Specijalne olimpijade u Južnoj Koreji Josip Adžaip odnedavno živi u svom stanu u Novom Travniku, a od ovog ponedjeljka na probnom je radu u fabrici obuće ‘Lubos’.

Nakon nevjerovatnih sportskih uspjeha, ovaj mladi novotravničanin koji je i prvak BiH u boćanju te viceprvak u stonom tenisu, od Općine Novi Travnik dobio je stan, koji je uz veliko zalaganje Centra za socijalni rad i Edukaciono-rehabilitacionog centra ‘Duga’ čiji je Josip štićenik prije par mjeseci i obnovljen i u kojem Josip već neko vrijeme živi. Ostala je još jedna želja – posao.

“Volim raditi, želim da živim od svog rada. U ‘Dugi’ imam kosilicu, pokosim travnjak tamo, dođem pokositi oko Centra za socijalni rad, i ako me još gdje neko angažuje. Volim raditi i u radionici ‘Duge’, znam pripremati drvo za obradu, najviše bih volio raditi u stolariji ili u plasteničkoj proizvodnji povrća, ali bih prihvatio i druge poslove koje mogu raditi”, priča nam Josip. Nakon našeg razgovora saznaćemo da je pozvan na probni posao u ‘Lubos’ gdje su, kako nam je kazala direktorica ‘Duge’ Sonja Nikolić Jurišić, još ranije izrazili spremnost da Josipa prime na probni, a ako se dobro pokaže i na stalni rad.

Sonja, i direktorica Centra za socijalni rad Novi Travnik uvjerene su da Josip može raditi.

“Josip je odgovoran za obaveze koje preuzme, i u njega se čovjek može pouzdati”, kaže direktorica ‘Duge’ Sonja, koja je uz Josipa od početka svog mandata. Direktorica Centra za socijalni rad Mirjana Mehičić kaže kako Josipa redovno obilaze u stanu do čije je obnove došlo nakon mnogo uloženog truda.

“Načelnik Refik Lendo je uradio što je bilo u njegovoj moći i Josipu dodijelio stan kojem je trebala obnova. Novca nije bilo, ali smo se mi iz Centra i ‘Duge’ odlučili obratiti lokalnoj zajednici, i dobili smo veliku podršku kako od građana koji su donosili stvari i to nove, do privrednika. Pizzerija ‘Milano’ je organizirala donatorske večere i pomogla na druge načine, FIS Vitez je donirao nov namještaj, kompanija FTM dala je stolariju a Sučić Keramika pločice za banju. Njegovi drugari iz ‘Duge’ su došli i pomagali u radovima”, priča nam Mirjana Mehičić kako je uz velike napore Josip dobio stan u kojem može živjeti, nakon čega nas Josip vodi da nam stan i pokaže.

Dolazimo do haustora i Josip nas poziva da uđemo, i ponosno otključava vrata ugodnog stančića. Sve je novo i stan je svijetao i prozračan. S lijeve strane su kuhinja i mala trpezarija, naprijed je ormar a s desne strane iznad kauča okačene fotografije i medalje među kojima ona koju osim Josipa za BiH još niko nije osvojio u zimskom sportu – zlatna olimpijska. Ponosno nam pokazuje medalje i fotografije sa kolegicama i kolegama sportistima iz cijelog svijeta, te fotografiju s ambasadorom UNICEF-a Edinom Džekom na čijem je rođen danu izveo i početni udarac.

“Volim sport, bavim se svim sportpovima osim košarke i nogometa, nogomet ne volim previše jer se tu puno guraju i udaraju”, priča Josip. Prisjeća se i napornih treninga za olimpijske igre na kojima je učestvovao i na kojima je bilo mnogo improvizacije.

“Na Rostovu sam trenirao po noći, rusko mi uključi farove od auta i treniram”, prisjeća se. Tu je i Rusko-Ruzmir Mehičić, njegov trener i trener ostalih sportista u ‘Dugi’ gdje radi volonterski. Nekada se bavio sportom, igrao nogomet u ‘Čeliku’ iz Zenice i ‘Bratstvu’ iz Novog Travnika…

“Josip je vrijedan i uporan, te kao i ostali u njegovom klubu ima ono što čini dobrog sportistu – manire i lijepo ponašanje. Mi gdje god odemo primjer smo lijepog ponašanja”, priča Ruzmir. Prisjeća se uspijeha ali i teških dana:

“Zima kad se Josip pripremao za SAD gdje će osvojiti zlato bila je slabija, pa smo trenirali navečer kad se snijeg stvrdne, pa smo zato kao što Josip priča trenirali i pod reflektorima automobila. Za te dvije olimpijade koje sam ga pripremao nisam mogao ići jer u delegaciji nije bilo mjesta, a uspio sam otići 2013. u Koreju jer Josip nije htio bez mene. Nismo imali novca za transport mojih skija, pa sam na treninzima morao trčati pored Josipa, a na obilazak staze koji je obavezan po FIS pravilima po kojima se takmiči i na Specijalnoj olimpijadi je išao sa trenericom iz Slovenije koja nam je izlazila ususret. Da smo imali bolje uslove vjerujem da bi i odatle donio medalje, ali ni jedno četvrto i dva peta mjesta u konkurenciji velikog broja svjetskih sportista nije neuspjeh”, kaže Mehičić. Kakav je odnos drugih zemalja prema svojim specijalnim olimpijcima govori i činjenica, priča Rusmir, da je na primjer sa sportistima iz Bugarske na zatvaranju bio predsjednik države.

“U ogromnoj sali je bilo 12.000 ljudi, mi smo imali svoje mjesto, ekipe su u prosjeku imale po 15 sportista, i do nas su bili Bugari. U jednom momentu dolazi im čovjek, predsjednik Bugarske! Slikao se s njima, družio se, poslije su i nas pozvali da se s njima fotografišemo i družimo”.

Josip se s olimpijada prisjeća druženja.

“Najviše smo se družili sa drugarima iz Srbije i Hrvatske, zbog jezika. Bilo je super, domaćini su nam dali uslove kakve imaju i svi drugi sportisti na olimpijadi”, kaže Josip. U stanu mu nakon što je dobio svu neophodnu opremu – ima i šporet, štednjak i frižider, nedostaje još samo TV da može pratiti sport.

“I to je u procesu nabavke, jedna od obližnjih kladionica mijenja televizore, u kontaktu smo, i obećali su da će u narednih nekoliko dana donijeti dobar LCD televizor”, kaže Mirjana Mehičić.

Josip ima 27 godina, osnovnu školu završio je u Centru za odgoj i obrazovanje ‘Šubićevac’ u Šibeniku, poslije čega se vraća u Novi Travnik gdje nažalost nije imao priliku da nastavi sa srednjom školom, ali je postao štićenik Centra ‘Duga’ gdje se osposobljavao za samostalan život. Ostvario je pravo na ličnu invalidninu i ima dalju podršku i Centra za socijalni rad i ‘Duge’, ali će mu sada kako bi se uključio u društvo trebati i podrška cjelokupne sredine koja tek treba da pokaže koliko je inkluzivna. Kaže da bi se volio i oženiti, ali da će o tome pričati drugom prilikom, kada pronađe stalni posao.