KATEGORIJA: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 15.05.2018

HRANITELJICA NADA: Djeca su dio naše porodice, a ne moj posao

 

Rano ujutro, prije osam sati, počinje njihov dan. Hraniteljica Nada (ime promijenjeno radi zaštite privatnosti) mazi ih i grli da lakše ustanu, ali gotovo uvijek žure da ne zakasne u školu. Dva devetogodišnjaka, blizanci s razvojnim poteškoćama, postali su članovi porodice tete Nade, čijih je troje djece već odraslo. U hraniteljstvo su došli nakon višegodišnjeg boravka u ustanovi, čiji su svi mali stanovnici bili djeca s nekom vrstom poteškoća u razvoju.

Analiza stanja djece bez roditeljskog staranja, provedena u Bosni i Hercegovini tokom 2016. godine, pokazala je da je čak 91 posto djece s poteškoćama i bez roditeljskog staranja živjelo u institucionalnim oblicima zaštite, čineći tako više od jedne četvrtine ukupnog broja mališana koji odrastaju u ustanovama. U najvećem broju slučajeva roditelji brigu o njima prepuštaju državi zbog potreba za posebnom vrstom njege.

To je, također, jedan od razloga zbog kojeg djeca s poteškoćama i bez roditeljskog staranja najteže pronalaze put do hraniteljskih porodica.
Stoga je priča o Nadi i njenoj porodici po mnogočemu posebna. Ona je, također, dio mnogo širih, sistemskih nastojanja za zaštitu prava djece bez roditeljskog staranja kroz reformu dječije zaštite, koja podrazumijeva prelazak s institucionalnog na mnogo bolji, porodični oblik zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja – hraniteljstvo. Podrška hraniteljstvu je, između ostalog, važna komponenta programa “Transformacija institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica”, kojeg implementira UNICEF BiH s nadležnim ministarstvima i relevantnim nevladinim organizacijama, a finansira Evropska unija. Među partnerima Programa su i centri za socijalni rad, kao prva adresa za sve informacije o hraniteljstvu, za procjenu i obuku hranitelja i podršku ovim porodicama, uključujući i glavne junake ove priče.

„Gospođa Nada je bila zainteresovana za hraniteljstvo djeci, jer je u porodici imala iskustvo hraniteljstva – naime, njena majka je također bila hraniteljica. Nakon što je prošla obuku za hranitelje koju provodi centar za socijalni rad po standardima nadležnog ministarstva bili smo sigurni da će, ukoliko ne odustane, biti i dobra hraniteljica djeci s intelektualnim teškoćama“, kaže Nikola Dorontić, stalni staratelj i socijalni radnik u Centru za socijalni rad u Banjaluci.

Nažalost, u Bosni i Hercegovini je mali broj hranitelja poput Nade – zainteresovanih da pruže dom djeci koja imaju poteškoće u razvoju, a bez roditeljskog su staranja.

Njeni dječaci su ostvarivali dobre rezultate u ustanovi u kojoj su boravili. Samostalno su se oblačili, jeli, zabavljali, bili usmjereni jedan na drugog i veoma vezani. Međutim, procjena stručnog osoblja bila je da će bolje uslove za razvoj svojih potencijala dječaci dobiti u porodičnom okruženju i da je šteta da ostanu u instituciji.

„Znali smo da ćemo se suočiti s izazovima i poteškoćama, ali u tom trenutku nismo znali da će hrabrost i stav gospođe Nade prevazići sve naše strahove kao profesionalaca“, nastavlja uposlenik centra, koji je ujedno i staratelj dječacima.

Gospođa Nada djecu je posjetila i prije zasnivanja hraniteljskog odnosa. Kaže, voljela bi da je više vremena provela s njima i osobljem koje ih je poznavalo, da period navikavanja na novosti u porodici svima prođe lakše.

Prvih nekoliko mjeseci bilo je teško. Djeca koja ne poznaju porodicu u koju dolaze, vrlo oskudne komunikacije, uplašeni i sigurni samo jedan u drugog, i jedna žena, koja gradi porodicu i krug podrške za nove članove.

„Sve razumiju i sve znaju. Kad su došli, pokretima su objašnjavali da su žedni, danas izgovaraju nekoliko riječi potpuno pravilno i sklapaju rečenice. Vole zabavljati i vole učestvovati u dječijim priredbama“, kaže hraniteljica.

Ovo su samo neki od pokazatelja blagodeti odrastanja djece u porodici, ali i značaja kompetencija hraniteljice za rad s djecom s poteškoćama. U tom smislu jako su važne edukacije s ciljem sticanja specifičnih znanja i vještina koje se odnose na razvojne potrebe djece s poteškoćama, te profesionalna podrška hraniteljima od strane sistema socijalne zaštite, koju ima i teta Nada.

Sve to, također, trebaju i biološke porodice djece s poteškoćama u razvoju kako do njihovog razdvajanja ne bi došlo.
Program Transformacija institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica uključuje stvaranje niza novih servisa i usluga namijenjenih upravo pružanju podrške porodicama koje su pod rizikom od razdvajanja. Među njima su i dnevni centri za djecu s poteškoćama u razvoju. Jedan od njih pohađaju i dječaci tete Nade.

Tamo dobijaju dodatnu stručnu podršku, a uključeni su u aktivnosti svih udruženja koja se bave promocijom prava djece s poteškoćama u razvoju. Teta Nada je dječake uvela u sve sfere svog i života svoje djece. Reći će, djeca nisu stranci, već dio njihove porodice i njihove kuće. Svi koji se druže sa starijim članovima porodice, prihvataju i djecu.

„Nije jednostavno, ali nije u pitanju ništa što nisam radila sa svojom djecom, pa da posebno radim s njima. Ujutro škola, onda dnevni centar, uvečer ples ili priredbe i polako. Međutim, ono što je ovoj djeci nedostajalo jeste ta topla, kućna atmosfera, falila im je pažnja od početka do kraja dana.

Vikendom ih komšinica povede u šetnju, moje kćerke ih vode na druženja s njihovim prijateljima, s nama idu na more. Nema potrebe da djeca u bilo čemu oskudijevaju, jer im mi možemo pružiti ono što trebaju“, objašnjava Nada.
S druge strane, staratelj i centar za socijalni rad prate napredak porodice u cjelini.

„Hraniteljica Nada može biti primjer ne samo hraniteljima, nego i roditeljima djece s poteškoćama u razvoju kako da osnaže svoje funksionisanje i kako da pruže adekvatnu podršku djeci. Osim toga, tu naša uloga nije više samo nadzorna, već saveznička, da stvorimo osnov za odrastanje djeci. Kroz naše redovno praćenje, sastanke, razgovor i dogovor, hranitelji dobijaju svu podršku koja im je potrebna“, kaže staratelj Dorontić.

Međutim, da hraniteljstvo ne bi bilo samo epizoda lijepog u životu, i hraniteljica i staratelj već sada razmišljaju u pravcu budućnosti.
„Svi u kući smo se vezali za dječake. Bilo je i komentara da na sebe uzimam posao koji traje čitav dan, ali ja smatram da hraniteljstvo znači biti dio porodice, a ne obaveza. Jedino što ne bih voljela jeste da nakon hraniteljstva, po punoljetstvu ili nešto kasnije, dječaci moraju u ustanovu“, kaže Nada.

Centar za socijalni rad već priprema saradnju s udruženjima čiji su korisnici odrasle osobe s poteškoćama. U planu su projekti stanovanja uz podršku.

„Bez obzira na strahove na početku, sad više nema dileme da smo našli najbolje rješenje za ovu djecu. Upravo nas to obavezuje na strateške promjene i obezbjeđivanje stanovanja uz podršku. Mislim da će dječaci, uz sve ono što dobijaju u hraniteljstvu i ovakav nastavak situacije, postati primjer dobre prakse kako porodično okruženje poticajno djeluje na razvoj potencijala djece s poteškoćama u razvoju, zaključuje Dorontić.

Sistem zbrinjavanja i brige o djeci bez roditeljskog staranja nije oduvijek bio u najboljem interesu djeteta, onako kako je utvrđeno Konvencijom o pravima djeteta.

Cilj programa “Transformacija institucija za zbrinjavanje i prevencija razdvajanja porodica” jeste osigurati da djeca bez roditeljskog staranja, djeca koja su pod rizikom od razdvajanja od svojih porodica i djeca s poteškoćama u razvoju uživaju jednaka prava i status kao i druga djeca u BiH. A među tim pravima su i prava na porodicu, zdravlje i obrazovanje.