KATEGORIJA: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 20.02.2018

HRANITELJICA VIDA IZ SARAJEVA: Svako dijete koje je došlo u našu kuću donijelo nam je novu radost, novu ljubav

Samo je porodica, u svim svojim različitim oblicima, jedini prirodan okvir za preživljavanje, zaštitu i razvoj djeteta. Nažalost, prema procjenama u BiH je oko 2000 mališana bez roditeljskog staranja. Većina njih odrasta u institucijama. Uprkos trudu i brizi osoblja, ustanova ne može djeci bez roditeljskog staranja nadomjestiti ono najpotrebnije – porodično okruženje i privrženost.

Odrastanje u porodici od posebne je važnosti za djecu uzrasta do tri godine. Na svaka tri mjeseca koje dijete starosti do tri godine provede u instituciji ono gubi mjesec razvoja. Pa ipak, 87 posto jako male djece bez roditeljskog staranja u BiH su u institucionalnim oblicima zaštite.

Analiza stanja djece bez roditeljskog staranja, provedena tokom 2016. godine, pokazala je da 64 posto njih ima bar jednog živog roditelja, koji se najčešće iz ekonomskih razloga ne mogu brinuti o njima. Poražavajući su i rezultati UNICEF-ovog istraživanje o znanjima, stavovima i iskustvima u vezi s deinstitucionalizacijom djece bez roditeljskog staranja, koje je provedeno tokom 2013. godine.

Većina ispitanika smatra da su usvajanje i smještanje djece u institucije socijalne i dječije zaštite najbolji vidovi zaštite djece bez roditeljskog staranja. Tri četvrtine ispitanika nisu znali ništa ili su znali vrlo malo o hraniteljstvu. Polovina ispitanika nisu znali razliku između hraniteljstva i usvajanja

Samo jedan od pet ispitanika je odgovorio tačno da je hraniteljstvo privremena briga za dijete. U nastavku priča o hraniteljstvu iz perspektive Vidosave Matuh iz Sarajeva, koju su  Centar za socijalni rad Kantona Sarajevo, Ministarstvo za socijalni rad i raseljena lica, te Udruženje hranitelja KS Perspektiva izabrali za najbolju hraniteljicu u KS za 2017. godinu.

Tetom i majkom do sada je zvalo dvadesetak djece bez roditeljskog staranja. Vida ih je odgajala skupa sa svoje dvoje djece i pobrinula se da im, dok su pod njenim krovom, ništa ne nedostaje. Posebno ne ljubavi.

Sve je počelo 1987. godine, nakon što je rodila prvo dijete i otišla na porodiljsko bolovanje.

-Moj sin je bio star samo mjesec i po kada smo suprug i ja primili dvojicu dječaka koji su pohađali obližnji Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju. Porijeklom su iz unutrašnjosti BiH, trebao im je smještaj i neko ko će se brinuti o njima dok su tu na školovanju. Jedan od tih dječaka je posebno volio moje dijete. On je htio da ga presvlači, hrani, čuva, kao da mu je rođeni brat. Skupa su rasli i kada je moj sin napunio tri godine zabrinula sam se jer je slabo govorio. Međutim, logoped mi je rekao da nema razloga za brigu. Tako je i bilo, uskoro je progovorio, ali se još koristio i znakovnim jezikom, priča Vida.

Ova dva dječaka kod tete Vide je zatekao rat. Te 1992. godine rodila je i kćerku. Nije bilo lako provesti četiri godine skrivajući se u podrumu, bez struje, vode, uz oskudicu hrane i drugih potrepština, istovremeno strahujući za život četvero djece. Po završetku rata, a potom i školovanja ovi dječaci su se vratili svojim kućama. Danas su odrasli i samostalni ljudi.

Godine 2004. Vida je prošla prvu u nizu edukacija koje za aktuelne i potencijalne hranitelje organizira „Hope and Homes for Chlidren“. Ističe da je svaka od njih bila jako korisna.

– U to vrijeme sam radila na pijaci, a moj muž u Centrotransu. Imali smo svoje dvoje djece, ali ja sam oduvijek željela imati veliku porodicu. Razgovarali smo i složili se da ćemo nastaviti pomagati djeci koja odrastaju bez roditelja. I želja mi se ostvarila. Svako dijete koje je došlo u našu kuću, koliko god da je u njoj ostajalo, donijelo nam je novu radost, novu ljubav. To su posebne veze koje traju cijeli život, kaže Vida.

U njen dom su 2007. godine došle dvije djevojčice. Jedna od njih sada je već samostalna i udata žena, koja čeka svoje drugo dijete. Druga djevojčica, Dragana, također je odrasla. I još živi tu. Sa suzama u očima posmatra Vidu dok priča o danu kad su se srele.

-Pozvali su me iz centra za socijalni rad i kazali da u bolnici već duže vrijeme boravi djevojčica s bolesnom majkom, koja se više ne može brinuti o njoj. Otac joj je umro, a nije pronađen niko od srodnika, tako da je prva opcija za dijete bila hraniteljstvo. Nisam je mogla ostaviti, trebao joj je neko da se nakon svega brine o njoj. Draganu smo prihvatili kao člana porodice i evo tu je već duže od deset godina. U međuvremenu, njena mama je smještena u Pazarić i redovno je posjećujemo, kaže Vida.

Dragana sada ima 19 godina i studentica je Odsjeka za biologiju, smjer Ekologija na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu.

-Kad sam došla u ovu kuću bila sam treći razred osnovne škole. Imala sam određenih poteškoća u školi, ali teta Vida je bila uporna i strpljiva i pomogla mi je da to savladam. Kod nje mi je jako lijepo. Sretna sam. Teta Vida i njena ljubav i pažnja su unikatne. Ona je, u stvari, moja majka. Njena biološka djeca su moji brat i sestra, porodica koju drugačije ne bih imala i uvijek će biti tako, kaže Dragana.

Osim njoj, Vida je trenutno hraniteljica i osmogodišnjoj djevojčici. Za potrebe ovog teksta zvat ćemo je Lana. Vesela je i komunikativna. Pohađa drugi razred osnovne škole. U hraniteljstvo je u oktobru 2017. došla iz Doma za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave.

-Treba vremena da se djeca koja su rasla u ustanovama adaptiraju na život u porodici. Nisu navikli da imaju nešto što će biti samo njihovo, naprimjer, običnu majicu. Nisu nikada vidjeli kako se pravi ručak, nisu išli u goste, u park, na selo, nisu učili klizati, nisu išli u kupovinu niti su radili bilo šta u čemu moja Lana sada itekako uživa. Stalno me pita: teta Vido, treba li nam nešto da odem kupiti? Ona nije nikada imala pažnju neke odrasle osobe samo za sebe. Ljudi u domu, koliko god se trudili, ne mogu se posvetiti svakom djetetu jedan na jedan. Ja to mogu i moram. Za to služi porodica. Uvijek znam šta se dešava u životu djece o kojoj brinem. Ako ne možemo u kući, izađemo vani, prošetamo i ispričaju mi šta ih to tišti, kaže Vida.

Lana je gleda i smješka se. Kaže da voli ići u školu, crtati i raditi zadatke iz matematike. Sretna je što će teta Vida dolaziti i na njene roditeljske sastanke, čime se „pohvalila“ i drugarima. Za nju je to tako velika stvar.

S tetom Vidom je učila pisati i čitati. Ispisale su najmanje tri sveske otkako je tu. Lana nam ih pokazuje. Dok lista svesku, naglas primjećujemo promjene nabolje u njenom rukopisu. Gode joj komplimenti. I Vida je ponosna.

– Intenzivno sam radila s njom i još radim. Ni njoj nije teško. Mnogo je napredovala otkako je kod nas. Nije znala čitati, da bi za dva mjeseca savladala čitanje na slogove. I dalje vježba. Lektiru je pročitala sama, zna je i prepričati. Naučila je i računati, pa joj teta Vida redovno daje petice, a matematika joj je postala najdraži predmet. Jako je vrijedna i pametna djevojčica, kojoj treba ljubavi, pažnje i podrške kako bi postigla bolje rezultate. Želim da iskoristi sve svoje kapacitete da bi jednog dana postala koristan član ovog društva. U tome je poenta hraniteljstva: pomoći djetetu koje nema svoje roditelje da izađe na pravi put. To jeste ogromna odgovornost, ali je i lijepo, ističe Vida.

Hraniteljstvo je, dodaje, postalo njen način života. Sve je podređeno djeci, njihovim potrebama i obavezama. Priznaje i da je prošla kroz period kada je poželjela odustati.

-Imala sam niz rastanaka s djecom koja su bila kod mene. Bilo je tu i djece s poteškoćama, koja su otišla u institucije, što mi je jako teško palo. Fizički nisam bila u stanju da se brinem o njima, jer su odrasli, a ja više nisam tako mlada i znam da im se u instituciji niko neće posvetiti kao ja. Patila sam za njima, razmišljala kako im je. Vežem se za svako dijete. Potom mi je umro suprug, pa djever, bilo je previše stresa za kratko vrijeme i poželjela sam odustati od hraniteljstva, kaže Vida.

Međutim, u tom periodu je stigao novi poziv iz centra za socijalni rad, s molbom da uzme djevojčicu od tri i po godine.

-Primila sam i nju. To dijete, tako drago, milo i hiperaktivno, ono me vratilo u život. Stalno je bila u pokretu, pa sam se i ja uz nju „trznula“. Kad izađe vani da se igra, pa me ispod prozora zovne „teta Vido“ i nasmije mi se meni srce bude k’o kuća. U septembru ove godine, uoči njenog sedmog rođendana, otišla je na usvojenje. Usvojili su je divni ljudi, pažljivi, obrazovani, vjerujem da će biti sretna kod njih. Dobro sam je pripremila za naš rastanak i odavde je otišla s osmijehom. Svi u kući još patimo za njom, ali sam sretna što je našla dom i roditelje. Dok god sam živa ona i sva druga djeca koju sam pazila uvijek su dobrodošla ovdje, kaže Vida.

Hraniteljstvo bi, kaže, preporučila svima koji u sebi imaju dovoljno ljubavi za djecu i vremena da im se posvete. Da biste saznali kako postati hranitelj jednostavno pozovite nadležni centar za socijalni rad.

– Zakon o hraniteljstvu je uredio dosta toga u ovoj oblasti i nadam se da će podstaći što više mladih bračnih parova, ali i samaca koji su u mogućnosti da se bave hraniteljstvom. Ljudi su ranije odustajali jer nisu imali dovoljno informacija i podrške sistema. Da biste jedno dijete uzeli da ga odgajate vi morate znati o njemu dosta toga: odakle ono potiče, iz kakve porodice, iz kakvih okolnosti je došlo kod vas, morate imati uvid u njegov zdravstveni karton, historiju bolesti ako je ima, znati ko su mu bili roditelji, ako ih ima, kako biste znali kako se postaviti prema njima i da biste zaštitili i vašu porodicu. Morate proći i niz edukacija kako biste se znali nositi sa svakom situacijom. Vrlo su korisne i zanimljive. Također, znam ljude koji su razmišljali o hraniteljstvu, ali nisu željeli obavezu 24 sata dnevno. Međutim, kad ste s djecom vrijeme prolazi tako brzo da ne osjetite kada prolete godine, a kamoli jedan dan.

Bilo je i onih kojima su finansije bile motiv za hraniteljstvo. Međutim, od ovog se niko neće obogatiti u materijalnom smislu, da se razumijemo, ali uz hraniteljstvo će spoznati neku novu vrstu ljubavi koja je, barem meni, najveće bogatstvo.

Svaka ustanova ima više novaca od prosječne porodice, ali ja imam vremena da zagrlim to dijete, mogu uvijek zastati kako bi mi ono ispričalo svoju tugu, radosti i želje pa da mi zajedno žurimo ostvariti te želje. Ko zna hoćemo li uspjeti, ali ćemo pokušati, kaže teta Vida.

 

UNICEF u Bosni i Hercegovini sprovodi projekt kojeg finansira Evropska unija “Podrška transformaciji institucija za zbrinjavanje djece i prevencija razdvajanja porodica” sa ciljem da osigura da djeca bez roditeljskog staranja, djeca pod rizikom od odvajanja iz porodica, djeca sa poteškoćama i osobe sa invaliditetom uživaju jednaka prava i status kao i sva djeca u Bosni i Hercegovini.