KATEGORIJA: Novosti | 03.06.2015

KNJIŽEVNIK SELVEDIN AVDIĆ SA SREDNJOŠKOLCIMA STOCA: “Knjigu doživljavajte kao apsolutni prostor slobode!”

IMG_1259

‘Šta je strah?’, šta ga je potaklo na pisanje knjige o strahovima, da li je i koliko rat na njega ostavio posljedice te ‘Ima li danas strahu uopšte mjesta u ljudskom društvu?’ samo su neka od pitanja kojima su učenice i učenici Srednje škole Stolac ‘zasuli’ književnika Selvedina Avdića prilikom razgovora o njegovom romanu ‘Sedam strahova’. Razgovor je održan u u sklopu stolačkog književnog kluba, vannastavne sekcije u kojoj zajedno učestvuje oko 30 učenika i učenica koji nastavu pohađaju u dvije različite smjene i rade po različitim nastavnim planovima i programima.

Stolački književni klub osnovan je u sklopu projekta Line – literatura za interkulturalnu edukaciju, kojeg zajednički provode Fondacija Mak Dizdar (Sarajevo/Stolac), Centar za kreativno pisanje (Zagreb) i Užička književna republika (Užice). Fondacija Mak Dizdar projekat Line u Stocu provodi u sklopu inicijative “Dijalog za budućnost” koju implementiraju UNDP, UNICEF i UNESCO u partnerstvu sa Predsjedništvom Bosne i Hercegovine. Projekat “Dijalog za budućnost” se finansira sredstvima Ureda Ujedinjenih nacija za podršku izgradnji mira / Fonda za izgradnju mira (PBF).

Učenice i učenici koji su u pripremi za razgovor pročitali Avdićevu knjigu pored spomenutih pitanja, interesirali su se i za odnose među pojedinim likovima, simbolike određenih motiva u romanu, posebno motiva rudnika.

“Često sam govorio kako bih volio da pišem o mediteranskim ostrvima, ali pošto živim u Zenici o čemu da pišem nego o rudnicima, Željezari i Zeničkoj kaznionici”, kazao je Avdić. Govoreći o samom romanu i strahovima, kazao je kako bi on volio da se ‘Sedam strahova’ pamti kao roman o usamljenosti.

“Svi mi imamo svoje strahove, koliko god se trudili da ih potisnemo. Nažalost postoje i neki koji neke kolektivne strahove kao što su strah od nepoznatog, od drugog i drugačijeg koriste za manipulaciju ljudima na šta treba biti posebno oprezan”, kazao je između ostalog Avdić u razgovoru.

Mlade je zanimalo i to kako biti pisac, koliko je moguće uopšte u zemlji kakva je BiH uspjeti objaviti ono što se napiše.

“Pisao sam i u vašim godinama, tada su me fascinirali Arthur Rimbaud i Sarah Bernhardt, počeo sam pisati imaginarni roman o njihovom životu u Parizu, i gradeći neke priče shvatim da nisam nikada bio u Parizu, i kako onda da pišem o nečemu što dovoljno ne poznajem, pa sam to ostavio za poslije. A, može se uspjeti, i knjiga će naći svpoj put. Dobar izdavač ili urednik neće propustiti da objavi kvalitetnu knjigu. U svakom dobrom čitaocu leži pisac”, kazao im je Avdić poručivši:

“Uz sve ovo, mladi pisci jednostavno moraju knjigu da dožive kao svoj apsolutni prostor slobode”.

Govoreći o tome koliko je njemu, kao i uopšte, bitna književnost i koliko ga ipsunjava, Avdić je potcrtao da će književnost uvijek biti važna kako njemu tako i društvu uopšte.

“Književnost mi je veoma bitna i toliko me ispunjava da mi je žao svakoga koga ne ispunjava bar malo”, kazao je Avdić koji je bio zadovoljan odzivom stolačkih učenica i učenika i pitanjima koja su mu postavljali. Oduševljenje susretom s književnikom čije su djelo pročitali nisu krili ni srednjoškolke i srednjoškolci.

“Jako mi se svidjelo što smo imali priliku porazgovarati s autorom knjige koju smo čitali. Svidjela mi se knjiga, a evo sada i razgovor s autorom kroz koji smo mogli razjasniti neke stvari koje nam možda nisu bile dovoljno jasne i dobiti dodatna pojašnjenja o odnosima među likovima, biti sigurni da smo neke stvari shvatili kako treba. Volim čitati, i od svjetskih pisaca bih voljela porazgovarati na ovaj način sa Umbertom Eccom”, kaže Lorena Markić, učenica prvog razreda gimnazije.

Razgovor je korisnim ocijenio i učenik drugog razreda gimnazije Mirza Đulepa koji kaže da jen osim za njih kao učesnike razgovora, jedan ovakav događaj i napredak za grad Stolac.

“Dobro je da lijepe priče idu iz našeg grada, a šta ima ljepše od knjige? Čitam dosta, ali se nikada nisam imao priliku susresti s nekim autorom na ovakav način, direktno i u razgovoru, što je za mlade ljude vrlo poticajno i ohrabrujuće”, kaže Mirza. Ivana Marijanović iz drugog gimnazije dodaje kako se nada da će u skorije vrijeme imati priliku na sličnim druženjima susresti se sa još autorica i autora jer takve razgovore smatra vrlo korisnim, a Marijeta Raić i Sara Škrba, također učenice drugog gimnazije, kažu kako su također zadovoljne te da je knjiga potpuno drugačija kada se o pročitanom može još dodatno porazgovarati sa autorom, kako je upoznavanjem autora neke stvari iz knjige lakše shvatiti.

Profesorice Anđelka Raguž i Cvija Džakula koje su prisustvovale druženju učenica i učenika sa književnikom Selvedinom Avdićem također nisu krile zadovoljstvo.

“Prošlo je odlično, djeca su me oduševila pitanjima, mislimd a im je Avdić dao odgovore koje su mogli razumjeti i shvatiti, i lijepo je da i na ovakav način imaju priliku učiti o književnosti. Meni je samo žžao što nije bio veći kapacitet da primi što više djece, jer imamo doista kvalitetne učenice u učenike u školi”, kaže profesorica hrvatskog i knjižnjičarka škole Anđelka Raguž.

“Djeca su postavljala dosta pitanja, sve ih je interesiralo i zaista sam zadovoljna interakcijom između njih i pisca koju sam imala priliku vidjeti. Mnogi od njih nisu imali ovakve prilike ranije, i vjerujem da će im ovo biti od velike koristi i ohrabriti ih”, dodaje Cvija Džakula, profesorica hrvatskog jezika.