413 Komentara

  • Svi mi imamo puno želja…no ipak bolesni ljudi imaju samo jednu željuu..a to je da ozdrave…ja imam rodicu koja je teško bolesna..odkad se rodila ne može hodati unatoč tome da je imala bezbroj operacija ipak je ona vedro i veselo dijete…uskoro treba u prvi razred osnovne škole,a to joj je onemogučeno…nažalost čitav život če imati tih problema no ipak svi se nadamo nečmu boljem i lijepšem…to dijete je obilježeno za cijeli život i uvijek će se razlikovati od ostalih…premda imam mnogo želja jedna je najveća,a to je da moja rodica jednoga dana stane na svoje noge…..Hvala!!! :D

  • Ona se često budi s pomišlju da je ne vole,da je odbačena.Njena nježna stopala lagano,ali brzo prelaze preko asfalta kojim svi bezbrižno hodamo.Svoj pogled skriva od pogleda onih koji je ismijavaju.Ne želi više biti ta koja se pravi da ne čuje ružne podvike upućene njoj,pa i ona je dijete.Nikome kriva,niti kome dužna nije,a opet liježe sa nesigurnošću,a jutro dočekuje sa strahom.A što je najgore nije jedina.
    NE RAZLIKUJMO DRUGE PO BOJI KOŽE,IZGLEDU,VJERI,STANJU U KOJEM ŽIVI,JEZIKU ILI RELIGIJI,JER KADA IM UPUTIMO BAREM LIJEP POZDRAV ILI NEKU LIJEPU RIJEČ,IAKO ZA NAS SITNICA,ZA NJIH JE TO NEIZMJERNO BOGATSTVO.A upravo te sitnice čine nas ljudima.

  • Ja živim veoma ‘ubrzanim’ stilom života. Sve je oko škole i obaveza . Ponekad se zapitam zašto je to tako, zašto niko ne pazi na sitnice. Jer, one su ono što nas čini ljudima.
    Moja želja je da svi ljudi počnu obraćati pažnju na svoje porodice, dijecu. Nekada su dječije želje veoma puste, a mnogo njih je i neostvareno. Želim da svi ljudi na svijetu ispune barem jednu nečiju želju, ili ako je ne ispune, neka barem obrate pažnju na nju i učine nešto što će nadoknaditi njihovu nemarnost za dječije želje. Ako neko neće ispuniti neku žellju, neka je bar posluša i neka kaže sam sebi “Učinit ću sve da ostvarim želju ovog djeteta”
    Kad bi tako bilo, svijet bi bio puno bolji.
    Život je kratak, trebamo uživati u njemu, svi, a pogotovo djeca. To se može ostvariti jedino ako se ispune dječije želje.

  • Moj tata je magistar elektro tehnike i mnogo radi.Prošlog ljeta dobio je ponudu za posao u Bihaću koji je veoma daleko od mog rodnog Maglaja.U taj posao uvrstio se i odvojeni zivot zbog kojega se on jako omišljao.Tata nije otišao zbog veće plate nego zbog kako bi pokazao šta sve zna i šta sve može da uradi pomoću svoga znanja.Teško mi je palo to što sam bez tate od ponedjeljak do petka,nemam sa kime da vjezbam matematiku,nemam kome da se obratim ako je u pitanju rijetka losa ocjena,nemam tatu kojeg bih u svakom trenutku mogla zagrliti.I imamo novca za sve sto pozelimo ja sam zavidna svojim ”siromasnim” drugarima u čijem domu vlada sreća,ljubav,igra,razigranost, veselje.Svih tih prelijepih osjećanja bilo je u mom domu dok tata niej otisao.Moja najveca zelja je da se moj tata vrati u moj rodni grad Maglaj i da se ponovo sve vrati na svoje mjesto.

  • Zelim da djeca zive slobodno i u miru.Da kada legnu,zagrle svog meda osjete udobnost i sigurnost.Da znaju da ce sutra kad ustanu otici da se igraju,bez straha da ce biti ugnjetavani zbog njihove vjere ili boje koze.Takodje, ne treba cuvati ljubav, treba je pruzati…ona je svima potrebna…ona nema granice niti uslove.Ja sam imala srecno djetinjstvo,sada je moja zelja da ga sva djeca imaju,jer smo svi jednaki!!!! Moja mala sestra od mene samo ponekad trazi slatkis ili da je povedem na igraliste….njene zelje nisu velike.Po njenom primjeru,znam da je to svakom djetetu potrebno!
    “Roditelji koji su zaboravili čežnje svog djetinjstva – zaboravili kako se igra i mašta – loši su roditelji. Kada dijete izgubi sposobnost da se igra, ono je fizički oštećeno i predstavlja opasnost za svako drugo dijete koje mu se približi.” :-)

    Alexander S. Neill

Ostavite komentar