413 Komentara

  • Imam 17 godina i bez obzira na to sto sam za nekoliko mjeseci punoljetna osjećam se kao dijete i razumijem sta jednom učeniku treba. Ne želim da krivim roditelje. Ne mogu nam nista roditi, osim brata i sestre. A zar postoji veće blago? Međutim u našoj državi si niko i nista bez novca. Ne znaju imućni da bogatstvo nije u parama. Bogatstvo je u našem duhu. Ne želim dobar mobitel, laptop, ljetovanja u Dubaji. Ne želim roditeljima dodatni trošak. Želim samo da ljudi koji su na većem položaju od nekih shvate da au ustvari oni obični. Njihov je život stalna potjera za dobitkom, svade, raspravljanja, konferencije … Neka svojoj djecu omuguce zivot njihovih vršnjaka, sasvim normalan život. Eh tad, bas tad ce i ostala djeca bolje živjeti, kada se oni budu su osjećali sa svima nama i kada budemo svi jednaki. Zajedno s tim dolazi ljubav, prijateljstvo, mir, pažnja, smijeh.. Sve sto jednom djetetu treba. Pozz

  • Očekujem od odraslih prvenstveno od roditelja da budu potpora djeci,da budu moralni prema nama,da zrače pozitivnom energijom kao što mi djeca zračimo.Ima mnogo djece o kojima se roditelji ne brinu ,ta djeca pokušavaju naći utjehu u ulici ,postepeno se počinju družiti sa lošim društvom i tako to ide.Šta više da očekujemo od odraslih ?Polahko izumire svaka nada da će ovaj svijet biti bolji.Kako da nam bude dobro kad država ma vladaju nesposobne i korumpirane vlasti ? Voljela bih da umjesto atomskih bombi ljudi bacaju ljubavne bombe ,pa da svijetom vlada ljubav i prijateljstvo,da bude mir.

  • Zdravo! Moje ime je A.Ž. jer sve počinje i završava sa mnom. Imam 14 godina i kao takva adolescentkinja želim podijeliti sa vama svoja očekivanja na ovaj svijet. Za razliku od svojih vršnjaka ne tražim ništa što je materijalno, što se vidi i sa čim se hvali..Ja želim apstrakciju, nešto nemoguće za ovaj vijek. Od odraslih osoba očekujem da pokazuju emocije koje su znatno unazadovale jer ljudi imaju strahove, kao i ja ista. Želim da odrasli budu uzori, da kao iskusna punoljetne lica oboje ovaj sivi svijet barem sa malo boje, jer Bogzna koliko je izgubljenih duša i tužnih osoba na ovome svijetu, zar jedan osmijeh toliko znači?!, zar je jedna suza toliko zastiđujuća?! zar je sramota biti emotivna osoba?! Očekujem samo jedno- sreću! Ali čudno je koliko nam za sreću malo treba, još čudnije koliko nam to malo često fali..Želim da budemo vi jednaki! Da ne budemo ”roba sa greškom” ako nismo ABINI nego TATINI, ako nismo NANINI nego BAKINI, ne želim da nas dijele po vjeri ili boji kože! Želim da ljudi postanu ljudi, a ne mašine, da se osvrnu i da pogledaju čovjeku u dušu a ne na njegov vanjski izgled, tobože ni knjiga se ne čita radi korica! No, sa druge strane od svojih vršnjaka očekujem da budu tolerantniji i pažljiviji kako prema sebi tako i prema drugima..Možda smo mi djeca-djeca ali i mi imamo razloge da budemo tužni, i nažalost..depresivni. Od svojih vršnjaka očekujem da ne gledaju na cijene, ili veličine, da ne osuđuju..Zar je toliko strašno ako neko voli pink a ne crnu boju? Zar je toliko strašno ako je neko stidljiv i povučen a neko uvijek centar pažnje! Ljudi probudite se! ovo što mi doživljavamo nije život, ovo je preživljavanje.. Sada ću pisati još subjektivnije…Kada sam bila klinka od 7 godina očekivala sam da će mi život tek početi u ovo doba, ali već sam na odronu, i Bog te pitao koliko još njih ima..i znate zašto? zato što su ljudi bilo da su vršnjaci ili odrasli zatvoreni i okrutni, zato što je bitnije kako se neko oblači a ne šta ima u sebi, tek kada sve izgube shvatiti će da novac dušu ne hrani! Perspektiva nam je siva, živimo u vremenu gdje, ”hvala Bogu” sve imamo osim onog najbitnijeg- karaktera. Za djecu današnjice želim da ne budu gladna i žedna, da ne budu zlostavljana i iskrištavana, da ne budu usamljena i tužna jer tužno djetinjstvo je izgubljeno djetinjstvo i sami znate da se ono ne može vratiti!
    P.S. Došla sam do ove stranice i bilo bi mi jako drago ako barem neko pročita ovo i shvati me, ne želim nagradu niti pozornost, samo želim pokazati da je moj život Septembar, tmuran i kišan otkako su pale maske koje ljudi stavljaju na svoja lica, samo želim par ljudi koji će sjesti i razmišljati o ovome što sam napisala, uživajte! :)

  • Želim da sva djeca u BiH budu upoznata sa sadržajem UN Konvencije o dječijim pravima .

  • Želim da se odrasli sjete svog djetinjstva barem na 5 minuta. Sad odmah!
    Neka se sjete i dobrih i loših trenutaka, i stvari koje su imali i koje nisu imali.
    Neka sjećanja vrate u svijet današnjice i uporede ih sa situacijom djece današnjice.
    Postoje 2 uvjeta:
    -Ako niste imali nešto, živjeli u lošim uvjetima kao dijete, a i sada se to isto dešava djeci u vašem okruženju, ODRASLI, sada vam se pruža sjajna prilika da to ispravite! Ako vi niste imali kao djeca, ne moraju istu sudbinu dijeliti i djeca današnjice.
    -Ako ste imali nešto, živjeli super životom u djetinjstvu, a sada se ne dešava isto djeci u vašem okruženju, ODRASLI, sada vam se pruža sjajna prilika da nam omogućite dobre uslove života.
    Ako ste vi imali kao djeca, ne znači da istu sudbinu dijele i djeca današnjice.
    BUDITE “DJECA” ZA DJECU DANAŠNJICE.

Ostavite komentar