KATEGORIJA: Najbolji početak za svako dijete , Novosti | 16.09.2011

Moje pravo je da ručkim

Dječji glasovi odzvanjaju pravoslavnim vrtićem „Anđelak“. U sobi dvadesetak dječaka i djevojč ica slažu kockice i čekaju razgovor za „novine“. Nakon toga će izaći u dvorište gdje ih čekaju pijesak, trava i igra. Većina njih pripada „velikoj predškolskoj grupi“ i stari su pet godina. Oni mlađi će vam sa sigurnošću tvrditi da i oni imaju pet godina „samo im još nije bio rođendan“.

Sljedeće godine za većinu njih počinju ozbiljnije obaveze, odnosno polazak u prvi razred osnovne škole. Trenutno o tome me razmišljaju mnogo, nego se brinu o sličicama Bena Tene, igračkama ili koji crtani da gledaju danas. Neopterećeni svakodnevnim brigama petogodišnjaci imaju sopstvenu viziju dječijih prava. Za neke od njih to je pravo na mamu i tatu, a za neke opet pomaganje mami u spremanju kuće.

Dječije pravo je…: Petogodišnji Nikola najviše „voli pravo na mamu, tatu, batu i seku“. Ozbiljno govori, dok se češka po glavi: “Dječije pravo je pravo da se igramo, i da ne skačemo po krevetu, i da ne psujemo i da budemo pametni.“

“Dječje pravo je da ne jedemo otrovne bobice“, dobacuje dječak iza njega. “To je jako opasno i ne smije se raditi“, priča dok odlazi na drugi kraj sobe objašnjavajući drugarima dječije pravo protiv otrovnih bobica.

Sakupljeni u krug svi imaju svoju viziju prava koja bi, po njihovom mišljenju, trebalo striktno da se poštuju. “Dječje pravo je da djeca imaju igračke i da ih ne lome, i da ne kupuju stalno skupe igračke, da lijepo ručkaju i da ne mljackaju“, viče Mihajlo u pokušaju da nadglasa drugare.

Do njega Katarina pravi kolut naprijed i govori “dječije pravo je da spremam svoje igračke. Da slušam roditelje i da se igram i da pomažem mami da pere suđe.“
„Joj, teto ja osjetim ćevapai negdje da se peku“, govori Sergej dok stoji pored prozora u blizini roštiljnice. “Volim pravo da ručkim ćevape. To je dječje pravo“, kaže Sergej.

“Ja volim pravo da pazim na svoju sestru i brata“, priča ozbiljno Ana dok grli svog mlađeg brata. “Najviše volim pravo da imam brata i seku i da ih volim“, slaže se njen brat. Za Ognjena je dječije pravo da “sluša mamu“, a za Jelenu “da crta i da se puno igra“. Nikola stiže da kaže još nešto o svojim pravima: “Dječije pravo je da idemo u vrtić, da se igramo, spavamo i ručkamo. Je l’ tako?“ Jeste tako!

Na ovaj način djeca predškolskog uzrasta vide svoja prava. Jednostavno i lijepo. Veoma brzo većina njih susreće se s kršenjem dječjih prava, prevashidno od društva oko njih. Zasada, te brige ih ne muče. Mama, tata, igra i drugari su sva prava koja su im trenutno potrebna.

Prava djeteta i zloupotreba prava

Generalna skupština Ujedinjenih nacija u novembru 1989. godine usvojila je Konvenciju o pravima djeteta kao plod dogovora između zemalja kojima se djeci, gdje god da žive, garantuju ista prava. Te godine djeca su izdvojena kao poseban subjekt međunarodnog prava i zaštite. Komitet za prava djeteta odredio je principe na kojima se temelje sva prava sadržana u Konvenciji o pravima djeteta, a to su pravo na život, opstanak i razvoj, pa prema tome država mora da obezbijedi svakom djetetu pravo na te osnovne principe. Konvencija kaže da svoj djeci pripadaju jednaka prava, bez obzira na rasu, boju, pol, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinsko stanje, smetnje u razvoju, rođenje ili drugi status djeteta, njegovih roditelja ili drugih zakonskih zastupnika. Interesantno je, da su jedine dvije zemlje koje nosu ratifikovale ovu konvenciju Sjedinjene Američke Države i Somalije. Amerika se protivi odredbama koje bi, po njihovom mišljenju, ograničavale prava roditelja i podstakle vladino miješanje u porodične stvari.

Konvencija i zakoni postoje da zaštite djecu ali se posljednjih godina ide u drugu krajnost, te se ta prava sve češće zloupotrebljavaju. Primjer je nedavna tužba u Americi. Steven i Kathryn Miner iz Illinoisa protiv svoje majke podnijeli su tužbu zbog “lošeg majčinstva i duševne boli“.  “Loše majčinstvo i duševna bol“ nadoknadilo bi im 50.000 dolara koje bi majka trebalo da ima isplati. Dvadesettrogodišnji Stiven i njegova tri godine mlađa sestra, majku Kimberly Garrity tuže jer je jednom propustila da odvede Kathryn na auto-šou, a Stivenu je zaprijetila da će nazvati policiju ako ne zaveže sigurnosni pojas u automobilu, jednom se i cjenkala dok im je kupovala odjeću, a jednom se čak i ‘osilila’ da u ponoć nazove kćerku da se vrati kući sa žurke. Tuže je i jer im “nije slala pakete pažnje“ dok su studirali, a Steven je rođendansku čestitku koj amu je za jedan rođendan dala majka ocijenio kao neprimjerenu, jer u njoj nije bilo novca. U čestitki sa slikom paradajza na stolu je pisalo: “Sine, kupila sam ti ovu čestitku jer je baš kao ti – različita od svih ostalih.“

Prošle godine je šesnaestogodišnjak iz Arkanzasa tužio svoju majku, jer je ušla na njegovu “Facebook“ stranicu i zatražio od suda da joj zabrani svaki kontakt s njima. Nakon podnošenja tužbe preselio se kod bake. Dječak u tužbi tvrdi da mu j mama “hakovala Facebook profila, promjenila lozinku i napisala neke stvari o njemu koje su ga kompromitovale kod prijatelja.“

U Španiji je nedavno dvedesetpetpetogodišnji mladić pokrenuo sudsku parnicu protiv roditelja jer su mu oni zaprijetili ukidanjem džeparca ukoliko se ne zaposli. Mladić, koji je po zanimanju diplomirani pravnik, je od sude tražio da njegovim roditeljima neredi da mu mjesečno isplaćuju džeparac u iznosu od 400 evra.

Naravno, ovakvi slučajevi su dosta rijetki u poređenju sa onim gdje su osnovna dječija prava, poput prava na život, opstanak, obrazovanje…, najdrastičnije ugrožena. U prilog tome govori i podatak da svake godine 15 miliona djece u svijetu, pretežno u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, umire od gladi. Oko 183 miliona djece u svijetu ima mnogo manju težinu od normalne i još mnogo, mnogo tofa. Formalno, svi oni imaju svoja prava.

  Reporter08.09.2011.
Autor:I.Knežević

Ostavite komentar