KATEGORIJA: Novosti | 28.06.2014

MURATBEGOVIĆ: “Danas nezaštićeno dijete sutra je potencijalno nefunkcionalan čovjek, potencijalni napadač ali i hronična žrtva”

Na dvodnevnoj radionici održanoj u Neumu prof. dr. Elmedin Muratbegović novinarima je prezentirao ‘Smjernice za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u BiH’. Za portal ZaSvakoDijete.ba Muratbegović govori o ‘Smjernicama’, nasilju nad djecom u BiH i kako ga prepoznati, prevenirati i reagirati u takvim slučajevima. 

Koji su osnovni razlozi koji su vas naveli da izradite Smjernice za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u BiH?

Različiti oblici zlostavljanja i zanemarivanja djece često se javljaju udruženi i imaju dugotrajno djelovanje na fizički i psihički razvoj djece. Danas nezaštićeno dijete sutra je potencijalno nefunkcionalan čovjek, odnosno potencijalni napadač ali i hronična žrtva. Ukoliko na ove razloge dodamo i nepostojanje jasnog strukovnog standarda među profesionalcima o tome ko, kako i kada reaguje u slučajevima nasilja nad djecom u BIH, dobijamo logičan odgovor koji glasi: „Smjernice za postupanje u slučaju nasilja nad djecom u BIH“.

Da li su ove ‘Smjernice’ možda stigle kasno i koliko se slučajeva nasilja ranije moglo spriječiti odnosno zaustaviti da su ranije objavljene?

Ukoliko s jedne strane percipiramo „tabu“ koji prati ovaj fenomen i s druge strane inertnost društva u kojem živimo, moramo zaključiti zdravorazumski da nikad nije kasno. Danas se skoro pa svaka moderna socijalna zajednica svakodnevno nalazi u procjepu između poštovanja porodičnog integriteta i privatnosti, s jedne strane, i potrebe da se dijete zaštiti, s druge strane. Mi smo ovim Smjernicama pokušali napraviti konkretan korak u pravcu zaštite djece od nasilja u BIH.

Šta je osnovni sadržaj ‘Smjernica’ i kome su sve namijenjene?

Smjernicama su precizno preporučeni neki segmenti rada i tretiranja djece žrtava nasilja kroz općeprihvaćenu definiciju nasilja, preporučene profesionalne  standarde nadležnih javnih tijela i drugih institucija formalne socijalne kontrole na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini.

Na ovaj način, stručnoj ali i široj javnosti ponuđen je dokument koji bi po svakoj logici mogao pomoći u procesu ranog prepoznavanja ali i prijavljivanja slučajeva nasilja nad djecom u Bosni i Hercegovini.

Smjernice su namjenjene prvenstveno školama, organima starateljstva, zdravstvenim ustanovama i policiji, ali i učenicima, roditeljima kao predstavnicima tzv.  šire javnosti uopšte.

Kakve su bile povratne reakcije nastavnika koji i kada otkriju slučajeve nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja djece uz najbolju moguću namjeru često nisu znali kako da reaguju u tim slučajevima i kome da se obrate?

Reakcije nastavnika su u principu pozitivne. Velika većina misli da ovakav način vizuelizacije procedure je uopravo pravi pristup koji je njima bio potreban kao podrška i ohrabrenje u prijavljivanju slučajeva nasilja nad djecom. Naravno, jedan broj nastavnika je utopljen u more rezignacije i nezadovoljstva i mišljenja je da se ni ovim Smjernicama ništa neće promjeniti. Na našu sreću, takvi su još uvijek u manjini.

IMG_2650Gdje je neka granica kada nastavnik treba da slučaj nasilja ili potencijalnog zlostavljanja treba da pokuša riješiti unutar škole uz pomoć kolega i razgovor s roditeljima kako slučaj ne bi otišao ‘predaleko’, a kada je neophodno da bez okolišanja zovu policiju?

Mislim da se Vaše pitanje direktno tiče individualnih kvaliteta, senzibilnosti nastavnika i osoblja škole uopšte. Takve slučajeve i takve granice je teško propisati i preporučiti. Dio Smjernica koji se tiče postupanja nastavnog osoblja u školama u slučaju sumnje na  nasilje nad djetetom je poprilično jasno preporočio proceduru, bez detaljne razrade kvalitativnih svojstava svakog pojedinačnog slučaja. Taj dio tradicionalno ostaje u domenu iskustva nastavnika i sposobnosti da vlada situacijom.

Koliki problem, uz samo slučajeve nasilja nad djecom, predstavlja njegova percepcija okoline, koliko su nam neki slučajevi nasilja postali ‘normalni’?

Nasilje u svakodnevnom životu u BIH je nažalost već dvadesetak godina naš veliki problem. Očekujemo od djece nešto što mi sami ne radimo. Djeca imitiraju odrasle i onda je apsurdno očekivati da se stvari mijenjaju preko noći. Tako i nasilje u porodici, nasilje nad decom i druge pošasti su u većini slučajeva osuđene na neprijavljivanje, jer je to „privatna stvar komšija“. Možda je došlo vrijeme da se to promjeni.

Koliko je bitna rana detekcija nasilja nad djecom i kako u ranoj fazi otkriti te slučajeve?

Rana detekcija nasilja nad djecom ima višestruki značaj. Kao prvo promptnom reakcijom represivno djelujemo na samog izvršioca, ali s druge strane i šaljemo poruku da sistem ipak postoji i da ga je teško izgrati.

Na prostorima nekadašnje Jugoslavije rasprostranjena je izreka ‘batina je iz raja izašla’, kako u takvom okruženju izgraditi percepciju da nije normalno dijete udariti šipkom po dlanovima ili stražnjici?

Neke stvari na ovom prostoru definitivno mora „uraditi vrijeme“. Prije desetak godina nismo ni pričali o streteškom tretiranju spječavanja nasilja u porodici ili nasilja nad djecom, dok danas već imamo neke autentične BH modele . Zbog toga mislim da će i ova percepcija zasigurno biti vrlo skoro izmjenjena u korist „najboljeg interesa djeteta“.

Kako objašnjavate činjenicu da okolina u BiH koja fizičko kažnjavanje nerijetko smatra opravdanim, kad su teži oblici nasilja u pitanju ne dvoji da je to loše, ali se ipak rijetko odlučuju na prijavljivanje zataškavajući takve slučajeve između ostalog i kako bi zaštitili ‘ugled mahale’?

Na samom početku sam rekao da problem nasilja nad djecom u BiH ima i svog najvećeg protivnika. To je „tabu“  i linija „manjeg otpora“. Naša pažnja treba biti usmjerena u pravcu zagovaranja koncepta ohrabrivanja lokalnih zajednica da prijavljuju ovakve slučajeve.

Imali smo brutalan primjer u Hadžića gdje je četverogodišnjak preminuo od tjelesnih ozljeda izazvanih najtežim i kontinuiranim zlostavljanjem, i za koji se nakon njegovog otkrivanja ispostavilo da je većina komšija znala za to ali su ćutali, kako vi objašnjavate tu činjenicu?

Jednostavno, nemam dodati ništa više od onoga što sam rekao u Vašem prethodnom pitanju. Nažalost, vidimo da ipak moramo krenuti u agresivne medijske kampanje promocije ovih Smjernica ali i generalnog koncepta ohrabrivanja građana da prijavljuju ove slučajeve.

S druge strane, u OŠ Fatima Gunić imali smo slučaj gdje je školsko osoblje postupilo po smjernicama, što je u to vrijeme pokazalo rezultat. Kakva je situacija u tom slučaju danas, i da li je medijska pažnja koju je sve dobilo dodatno traumatizirala dijete?

Mislim da je ovaj primjer koji ste naveli možda i najsvjetliji primjer reagovanja na nasilje nad djetetom u osnovnim školama u BIH u posljednjih dvadesetak godina. Direktor škole, pedagog, sekretar i svi nastavnici su samoinicijativno tražili edukacije iz oblasti zaštitet djece u svakodnevnom životu. Mnogi profesionalci su „prodefilovali“ sa svojim predavanjima za nastavnike ali i učenike i roditelje. Na taj način, znači napominjem na inicijativu odgovornih osoba iz škole promovisane su u Smjernice i primjenjene pravovremeno i hrabro. Na taj način poslata je poruka da se može reagovati u ovakvim slučajevima.

IMG_2636U jednom od popularnih bh. filmova u sceni kada se dva dječaka potuku otac ih pušta da nastave uz rečenicu ‘neka se čeliče’. Situacija ni danas nije mnogo razčilita, i brojni oblici međuvršnjačkog nasilja mnogo teži od spomenute situacije iz filma smatraju se također normalnim. Gdje u tim slučajevima postaviti granicu?

Na takve pojave je teško reagovati pojedinačno. Mislim da uspostavljanje sistema u kome se nasilje neće isplatiti je jedini odgovor i na ove slučajeve tzv „stoičkog odgoja“ i njegove zloupotrebe u svakodnevnom životu. Danas je među vršnjacima poželjno biti blizu onih koji su nasilni. Tačnije poželjno je imati ih na svojoj strani. Djeca to danas vrlo brzo nauče. Možda je i to neka vrsta imitacije odraslih, pa možda i rezultat beznađa koje nam se medijski servira svaki dan. Ne znam, nisam siguran.

Kada je u pitanju samo nasilničko ponašanje djece, poznato i kao buling (bullying, eng. termin), razlikuje se od kratkotrajnih incidenata i svađa djece. Osnovna razlika je upravo u namjernoj želji da se drugom djetetu nanese zlo, kao i u ponavljanju takvog postupanja tokom određenog vremena i dominaciji sile na individualnom ili grupnom planu. Ovo nasilje odnosi se na različite vrste ponašanja koje najčešće klasificiramo kao: verbalno – omalovažavanje, dobacivanje, prijetnje i ucjene i slično, socijalno (ignoriranje, ogovaranje i spletkarenje, izbjegavanje i sl.), psihičko (krađa, uzimanje i/ili iznuda novca, prijeteći pogledi, praćenje, oštećenje imovine i sl.) i fizičko/tjelesno (šamaranje, udaranje rukama, nogama i predmetima, guranje, rušenje i sl.).

Postoje mnogi tipovi zlostavljanja nakon kojih se ne vide modrice ili lomovi, ali koji itekako povrješuju djecu i fizički i emocionalno, koji su najčeššći oblici takvog zlostavljanja?

Pristalice termina psihološko nasilje smatraju da je ono sveobuhvatnije jer uključuje i emocionalnu i kognitivnu komponentu zlostavljanja. Psihološko nasilje je odnos ili ponašanje kojim se zapostavlja, ugrožava, potcjenjuje, vrijeđa ili verbalno napada ličnost maloljetnika i ispoljavaju negativna osjećanja prema njemu. Oblici psihološkog zlostavljanja su: uskraćivanje roditeljske ljubavi i emocionalne podrške, odbacivanje u obliku ravnodušnosti i odsustva pažnje, odbacivanje putem vike, pripisivanje krivice djetetu za probleme, prenošenje negativnih poruka kojima se vrijeđa dostojanstvo djeteta i slično.

Sve češće se spominju slučajevi ‘internet-nasilja’ nad djecom koje se sprovodi po druptvenim mrežama, djeca se ismijavaju od veće grupe vršnjaka ali i starijih i sve to dovodi do negativnih posljedica po dijete pa i do samoubistava. Kako se boriti s tim oblicima?

Danas vrlo često slušamo o nasilju nad djecom posredstvom savremenih tehnologija. U svijetu se ovaj fenomen vrlo često prepoznaje i ispoljava kao kao cyberbullying. Radi se o općem pojamu za svaku komunikacijsku aktivnost tzv. cyber tehnologijom koja se može smatrati štetnom kako za pojedinca, tako i za opće dobro. Tim oblikom nasilja vrlo često su među djecom vršnjacima obuhvaćene situacije kad je dijete ili tinejdžer izloženo napadu drugog djeteta, tinejdžera ili grupe djece, putem interneta ili mobilnog telefona. Ovo nasilje danas ima široku lepezu  načina izvršenja (modus operandi). Najčešće su to: chat sobe, forumi i blogovi. Chat sobe su vrlo popularan način internetske komunikacije, posebno među djecom i mladima. Predstavljaju nešto poput soba za razgovor u kojima posjetioci mogu međusobno razgovarati, upoznavati se, raspravljati o određenoj temi. Ova vrsta komunikacije je vrlo pogodna i za različite zlopupotrebe djece i mladih. Forumi ili stranice za diskusiju su internetske stranice na kojima se okupljaju korisnici interneta kako bi dali svoje mišljenje o nekoj temi ili zatražili mišljenje i savjet drugih. Vrlo su popularni i okupljaju mnogo korisnika različitih dobi i interesa.

Kako se boriti? Jednostavno edukacijom i to na časovima informatike u okviru redovne nastave. Zašto izmišljati neefikasne programe kada to možemo uraditi s onima koji to najbolje znaju, a na kraju i imaju obavezu usavršavati svoje planove i programe sa novim dostignućima. Nemojmo potcjenjivati škole, pomozimo im da nam pruže više.

IMG_2659Na jednom okruglom stolu ste spomenuli i institucionano zanemarivanje kao oblik zlostavljanja, možete li nam pojasniti koji su to oblici i kako utiču na djecu?

Pod pojmom institucionalnog nasilja nad djecom podrazumijevamo sve one slučajeve u kojima nadležne institucije pogrešno primjenjuju profesionalne standarde ili propuste da prijeme iste i na taj način ugroze integritet dijeteta

Koliko su djeca u BiH generalno zanemarena, kako od strane roditelja, tako od sredine pa do škole i drugih koji su dužni da se brinu o njihovoj dobrobiti?

Mislim da se kod nas radi o hroničnoj inertnosti u svim domenima života, koja se naravno reflektuje i na percepciju da su nam djeca prilično zanemarena. Nisam siguran da se razlikujemo od Regije u kojoj živimo. Stvar je našeg raspoloženja kako i kada sudimo o djeci. Ona su samo djeca, a mi ih nekada gledamo kroz „ružičaste naočale“ pa se čini da su zanemarena i neodgojena. Međutim, djeca u BIH vrlo sliče svojim vršnjacima i za njih treba praviti bolje okruženje pa će se i ona prilagoditi nama.

Shvatamo li djecu ozbiljno koliko bismo trebali?

Kategorički, ne.

Kolika je mogućnost da dijete zlostavljano u djetinjstvu nakon što poraste i samo bude zlostavljač?

Neke teorije podržavaju takvu tvrdnju, ali opet neka istraživanja ih demantuju. Međutim, slučajevi u kojima djete svjedoči nasilju u porodici, što je opet svojevrsni oblik nasilja nad djetetom (svjedočenje nasilju), u kojima obično komšiluk šuti, žrtva (majka) najčešće trpi ili odustaje od prijave, ostavlje transgeneracijske posljedice. Naime, takva djeca te obrasce ponašanja najčešće prenose i u svoje porodice. Utoliko se trebamo pozabaviti i ovim fenomenom.

Kojih je to pet stvari koje društvo treba uraditi kako bi ako ne prekinuli, onda zlostavljanje djece na bilo koji način svelo na minimum?

Harmoniziorati sve zakone o djeci u BIH; Izraditi jasne Komentare Zakona u kojima se tretira problem nasilja nad djecom; Promovisati Smjernice za postupanje u slučaju nasilja nad djecom; Uvestiu socijalne radnike u sve škole u BIH i na kraju pokušati razvijati svjest u opštinama u BIH da se prilagode i interesima djece i da postanu prijkatelji djece, kako kroz svoj budžet tako i kroz stvaranje sigurnog okruženja za odrastanje.