KATEGORIJA: Novosti , Ostalo , Priče iz učionica | 08.02.2016

Nora Shabani, regionalna specijalistica UNICEF-a: “Ulaganje u inkluzivno obrazovanje je ulaganje od kojeg sva djeca mogu imati koristi”

Specijalistica za obrazovanje i inkluzivno obrazovanje u Regionalnom uredu za Centralnu i Istočnu Evropu i Zajednicu nezavisnih država (CEE/CIS) Nora Shabani učestvovala je na dvodnevnom stručnom skupu ‘Inkluzivno obrazovanje u BiH’ koji je okupio stručnjake i praktičare iz cijele BiH . Oni su radili na ključnim principima i osnovnim konceptima UNICEF-ovih modula obuke za predavače s ciljem prihvatanja obrazovnog modela usmjerenog na svako dijete. Za blog ZaSvakoDijete.ba ona govori o perspektivama inkluzije, koja su djeca najčešće i zbog čega isključena iz obrazovnog procesa te kako promijeniti defektološki model u model zasnovan na podržavanju kapaciteta pružalaca usluga na primarnom nivou – vrtića, škola i zajednice…

 

Gledajući iz regionalne perspektive, kakvo je trenutno stanje inkluzivnog obrazovanja?

– Prema podacima UNICEF-a, u Europi i Centralnoj Aziji (ECA), usprkos povećanju procenta upisa, procjenjuje se da je 1,6 miliona djece izvan predškolskog obrazovanja, 2,5 miliona izvan osnovnog i nižeg srednjeg obrazovanja a 12 miliona adolescenata ne pohađa srednju školu. Neka djeca nikad nisu ušla u školu, ostali se upisuju kasno što ograničava njihovo učenje, a neki odustanu prije nego završe srednju školu. Ovo je razlog da mnoge zemlje u regionu prioritiziraju inkluzivno obrazovanje.

 

 

U decembru 12013. Regionalni ured UNICEF-a za ECA okupio je ministre obrazovanja i mlade ljudena Regionalnoj ministarskoj obrazovnoj konferenciji u Istanbulu. Bila je to prilika da se analizira napredak, ali i da se diskutuje o izazovima i načinima za unapređenje. Poziv na akciju je potvrdilo 17 država i on je kao prioritetne označio kvalitetno i inkluzivno obrazovanje s fokusom na najmarginaliziraniju djecu i provođenje pristupa čiji je cilj izgraditi kapacitete obrazovnog sistema na svim nivoima.

 

 

 

Koja su djeca najčešće isključena iz obrazovnog procesa i koji su razlozi?

nora3

“Spriječiti stigmatizaciju i diskriminaciju”

Kako sam napomenula, broj djece koja su isključena iz edukacije u regionu je jako veliki. Također, mnogo djece, možda milioni, iz zajednica u nepovoljnom položaju, koja su isključena iz sistema prikupljanja informacija nadržavnom nivou i kao takva su ‘nevidljiva’. Pretpostavlja se da je u regionu 5,1 milion djece s poteškoćama, od kojih po pretpostavkama njih 3,6 miliona ne pohađa školu. Pored toga, na svim nivoima obrazovanja su milioni djece koja su uključena u školu i fizički su tu, ali su ‘tiho’ isključena iz procesa učenja.

UNICEF je definirao profil djece koja su najčešće isključena: djevojčice i dječaci u adolescentskom dobu koji ranije napuštaju školu, djeca iz jezičnih ili etničkih manjina, posebno iz Romske, djeca predškolskog uzrasta-3 do 6 godina, djeca s poteškoćama i djeca s nižim prosjekom.

Ova djeca su isključena iz razloga povezanih s diskriminacijom i stigmom što vodi do segregacije, odbojnosti, niske političke volje unutar vlasti daodgovore na potrebe ovih grupa, i niska obrazovna očekivanja. Razlike u politikama i legislativi kreiraju barijere marginaliziranoj djeci da učestvuju i uče. Da bi se djeca uključila potrebne su složene strategije koje uključuju holistički pristup, a to često nije slučaj u regionu. U ECA regionu često nedostaje prostora za rano učenje, i kvalitetnih učitelja koji mogu pružiti kvalitetno predškolsko obrazovanje, posebno kad su u pitanju Romi, djeca iz ruralnih područja i djeca s poteškoćama. Kapacitet škola i nastavnika da osiguraju učenje i participaciju svoj djeci, uključujući i najmarginaliziraniju, identificiran je kao najveće ograničenje.

 

POJAČATI ULOGU RODITELJA: “Angažiranje roditelja je još jedno područje u koje države treba više da investiraju – ojačavajući ih, ali i kreirajući im prostor za učešće”

 

 

Koji pristup inkluzivnom obrazovanju UNICEF grenutno zagovara i zašto je baš taj pristup odabran?

Zagovara se i podržava sistemski pristup inkluzivnom obrazovanju koje se primarno fokusira na kapacitete nastavnika u inkluziji. Regionalni ured UNICEF-a razvio je module za obuku nastavnika i organizira velike regionalne skupove. Mnoge države već implementiraju module, a Bosna i Hercegovina se također priključuje inicijativi. UNICEF je također razvio brošure i webinare kako bi se pomoglo državama da reformiraju obrazovni sistem od legislative, preko financiranja pa do prikupljanja podataka kako bi se podržalo inkluzivno obrazovanje. UNICEF podržava i kampanje kojima bi se spriječili stigmatizacija i diskriminacija djece, posebno kada se to odnosi na djecu s poteškoćama.

 

 

Koje su do sada naučene lekcije i šta bi se u budućnosti moglo unaprijediti?

Prije svega, naučili smo da inkluzivno obrazovanje znači uključivanje sve djece. Većina zemalja u regiji započela je inkluzivno obrazovanje s fokusom na djecu s poteškoćama i implementacija je pokazala da je ulaganje u inkluzivno obrazovanje ulaganje od kojeg sva djeca mogu imati koristi. Drugo, inkluzivno obrazovanje zahtijeva uključivanje svih – nastavnika, direktora škola, drugih profesionalaca, roditelja i cjelokupnog društva – kako je i artikulirano u porukama koje šalje i UNICEF BiH.

nora1

“Pretpostavlja se da je u regionu 5,1 milion djece s poteškoćama, od kojih po pretpostavkama njih 3,6 miliona ne pohađa školu”

Također je bitno sagledati sve iz šireg konteksta, inkluzivno obrazovanje funkcionira samo ako društva pogoduju inkluziji. Stoga bi sprečavanje stigmatizacije i diskriminacije i u buduće trebalo biti naglašeno. Također je potrebno suprotstaviti se naslijeđu prošlosti – defektološki model i očekivanje da su djeca s poteškoćama isključiva odgovornost specijalista. Takav pristup kreira mnoge barijere u implementaciji. Da bismo to promijenili, države bi trebale raditi na zajedničkoj definiciji i razumijevanju poteškoća, i upotrebljavati zajedničke okvire i alate koji su u skladu sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. Angažiranje roditelja je još jedno područje u koje države treba više da investiraju – ojačavajući ih, ali i kreirajući im prostor za učešće.

 

Koje su najveće razlike u inkluzivnom obrazovanju u zemljama Zapadnog Balkana u odnosu na EU ili druge zemlje CEE/CIS regije?

Ono što zemlje Zapadnog Balkana i Centralne Azije imaju zajedničko, a čini ih različitim od zemalja EU, jeste defektološki model. Posljedica toga bila je fokus na izgradnji znanja i kapaciteta specijalista. Sada više trebamo misliti o podržavanju kapaciteta pružalaca usluga na primarnom nivou – vrtića, škola i zajednice koja je prirodna okolina djeteta u kojoj dijete provodi najviše svog vremena.