KATEGORIJA: Novosti , Svako dijete treba porodicu | 23.03.2018

Održana radionica “Svako dijete treba porodicu”

Danas se na Jahorini završila interaktivna radionica “Svako dijete treba porodicu”, na kojoj su se okupili novinari, predstavnici entitetskih ministarstava, centara za socijalni rad, stručnjaci iz sistema socijalne i dječije zaštite, predstavnici hranitelja i mladih ljudi koji su odrasli u hraniteljstvu i domovima za djecu bez roditeljskog staranja, kako bi govorili o važnosti porodičnog okruženja za odrastanje djece. Istaknuta je važnost kontinuirane saradnje i razmjene iskustava svih učesnika, s ciljem poboljšanja statusa i prava djece bez roditeljskog staranja.
Istraživanje o znanjima, stavovima i iskustvima u vezi sa zbrinjavanjem djece bez roditeljskog staranja koje je UNICEF proveo 2013. godine na reprezentativnom uzorku pokazalo je da tri četvrtine ispitanika nisu znali ništa ili su znali vrlo malo o hraniteljstvu. Jedan od pet ispitanika je odgovorio tačno da je hraniteljstvo privremena briga za dijete.

Ovi rezultati ukazali su na potrebu za uporednim programskim i komunikacijskim pristupima koji bi se trebali provoditi istovremeno, određujući slabosti i gradeći kapacitete sistema socijalne zaštite, te također podižući svijest i formirajući generalni stav javnosti prema pozitivnijim pristupima i zahtjevima za alternativnim oblicima zaštite za djecu bez roditeljskog staranja od institucionalnih.
Na prvom mjestu to je hraniteljstvo. Kako ga najbolje približiti ljudima, pitanje je koje se često postavlja.
-U praksi se pokazalo da najbolje poruke o hraniteljstvu šalju sami hranitelji svojim pričama. Koliko je važno da o tome govore u medijima, toliko i u svojoj najbližoj okolini. Imamo sjajan primjer hraniteljske porodice u Banjoj Luci koja je toliko požrtvovana i posvećena, toliko ljubavi poklanjaju djeci koja su smještena kod njih i toliko lijepo pričaju svima o tome da su njihov primjer odlučila slijediti još dva člana njihove bliže porodice. Takve hranitelje trebamo, kazala je Snježana Maksimović, predstavnica Centra za socijalni rad Banja Luka.
U takvoj hraniteljskoj porodici odrasla je i 19-godišnja Dragana Savić, koja je sada studentica Prirodno-matematičkog fakulteta.
-Moja hraniteljica me nikada i ni u jednom trenutku nije posmatrala drugačije nego svoju biološku djecu. A ima ih dvoje. Koliko su ljubavi i pažnje oni imali, imala sam ih i ja. To puno znači djetetu koje je s devet godina ostalo samo, bez roditeljskog staranja. Zato svoju hraniteljicu zovem majkom, a njenu djecu bratom i sestrom, jer oni to meni i jesu, kazala je Dragana.
Kada dođu u hraniteljsku porodicu jako je važno upravo to: da se djeca bez roditeljskog staranja ne osjećaju drugačijom.
-Javnost je na ovu djecu posebno osjetljiva i sklona spustiti kriterije u nekim stvarima. Međutim, kada jednom dođu u udomiteljske obitelji prema njima se treba odnositi kao prema punopravnim članovima te obitelji. A svaki član obitelji ima svoja prava i obaveze. Prava se moraju poštovati, a obaveze izvršavati. Nije strašno ako dijete u udomiteljskoj obitelji ima, naprimjer, obavezu da posprema svoju sobu. Ukoliko obitelj živi u ruralnim područjima da, u skladu sa svojim mogućnostima, pomogne u radovima na polju. Jedino tako šaljemo pravu poruku tom djetetu i jedino tako ono postaje punopravni član obitelji, istakao je Miroslav Jurešić, pomoćnik ministra u Ministarstvu rada i socijalne politike FBiH.
Takvih poruka nikad dosta. Pogotovo ne o temama koje se tiču prava djece bez roditeljskog staranja.
-Ne smijemo dozvoliti da se o ovome govori dok traje određeni projekt, jer hraniteljstvo nije priča koja traje nekoliko mjeseci. Ono je dugotrajni proces, koji tek treba da se razvije u svom punom kapacitetu. Osim predstavnika institucija, koji se bave ovom tematikom, izvještavanje o hraniteljstvu u svim njegovim aspektima treba postati društveno odgovorna praksa medija. Svi mi skupa smo odgovorni za budućnost djece bez roditeljskog staranja, kazala je Tatjana Mizdrak, urednica i novinarka RTRS.
Ako je hranitelj dobar, on može pomoći djetetu bez roditeljskog staranja da izraste u sretnu i samopouzdanu osobu, smatra Aida Đugum, novinarka Radija Slobodna Evropa.
-Hranitelj ne može biti svako, to je zaista velika odgovornost. Da mene neko pita da li bi postala hranitelj, razmislila bih dobro mogu li ja to. Mnogo je izazova za svakog pojedinca u tom krugu kojeg čine hranitelji i institucije koje su uključene u ovaj proces. A od zdravog pojedinca počinje i ovisi zdravo društvo. Zato djecu ne smijemo dati svakome da ih odgaja, kaže Đugum.
U Bosni i Hercegovini trenutno je, prema procjenama, oko 2000 djece bez roditeljskog staranja. Oni trebaju pažnju, ljubav, dom, porodicu… A šta kad ih nemaju? Odgovor na to pitanje stao je u samo jednu rečenicu djevojčice bez roditeljskog staranja, koja kaže:
“Osjećam se kao plast sjena kojeg vilama prenose s jednog mjesta na drugo i svaki put se jedan dio mene osipa“.
Kampanja „Svako dijete treba porodicu“ dio je programa “Transformacija institucija za zbrinjavanje i prevenciju razdvajanja u porodicama” koji od 2016. do 2018. godine provodi UNICEF BiH, u saradnji s nadležnim ministarstvima (Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Federalno ministarstvo zdravstva i Ministarstvo civilnih poslova BiH) i relevantnim nevladinim organizacijama (SOS Dječija sela BiH i Hope and Homes for Children), uz podršku Evropske unije. Važnost ove kampanje je u tome što se zajedničkim naporima želi postići da sva djeca uživaju jednaka prava, bez obzira na stanje u porodici.