KATEGORIJA: Novosti , Sigurno okruženje za svako dijete | 12.08.2011

Politička (ne)korektnost omiljenih junaka

Najnoviji dugometražni animirano-igrani film “Štrumpfovi“ je male plave junake iz nekadašnjeg belgijskog stripa i iznimno popularnog Hanna-Barbere crtića predstavio generaciji današnjih dječaka i djevojčica. Čak i savršeno nevina stvorenja poput “malih plavih“ mogu se tumačiti kao vrlo kontraverzna, a nedavno pojavom filma kritike na njihov račun su kulminirale; Štrumpfovi su međutim samo jedan primjer kako dječiji miljenici kada ih tumače (pre)ozbiljni učenjaci znaju ispasti pravi monstrumi

NOVI ARŠINI ZA STARE KNJIGE
Pipi Duga Čarapa optužena za rasizam
U februaru ove godine Kalsa Ilunga, stanovnik njemačkog Bonna porijeklom iz Konga, pokrenuo je zahtjev da se iz gradskih i školskih biblioteka uklone knjige o Pipi Dugoj Čarapi jer su rasističke! Naime, Pipi je djevojčica koja odrasta bez roditelja, a pošto nema oca, ona je za njega izmislila priču da se spasio nakon jedne nesreće u dalekim južnim morima i postao kralj crnačkih urođenika. U knjizi se koristi riječ neger koja je u vrijeme kada je Pipi pisana bila uobičajena, a danas se smatra rasističkom i uvredljivom. U novijim izdanjima izdavač se složio sa pritužbama i riječ zamijenio sa kralj južnih mora ali u upotrebi je još uvijek veliki broj knjiga objavljenih prije ovih izmjena i Ilunga smatra da one moraju biti uklonjene.
Ovaj zahtjev pokrenuo je cijeli talas debata o tome da li je uputno prepravljati historiju i mijenjati riječi koje su pisci poput slavne Astrid Lindgren nekada koristili. Razumljiv je otpor protiv rasističkih izraza, ali ovakve promjene traže zaista ozbiljne rasprave i odgovor na pitanje imamo li pravo stare tekstove mjeriti po današnjim aršinima? Ne činimo li nepravdu proglašavajući rasističkom knjigu koja je učinila ogroman pomak na afirmisanju ženskih likova u dječijoj književnosti, stvorila inspirativnu antijunakinju uz koju su odrastale generacije djevojčica širom svijeta i učile da je život pun uzbuđenja, a da one ne moraju biti ni smjerne ni slijepo poslušne.

DISNEYEVE PODVALE
Junakinje bajki ne da su pasivne, nego su neke od njih doslovnu u komi!
Bajke su već odavno predmet kritičkog čitanja, i sa današnjeg aspekta one su po mnogo čemu problematične, a najviše zbog načina na koji predstavljaju žene. Dok su muškarci aktivni, odlaze od kuće, pokreću radnju, uzimaju sudbinu u svoje ruke, žene se ukrašavaju, pate ili sjede pored ognjišta. Sestra iz bajke Ivica i Marica jedna je od rijetkih junakinja koje naprave značajan potrez i spasu nekog muškoj junaka.
I dok su stare njemačke, skandinavske ili anglo-američke bajke jos i ostavljale nekog prostora za aktivno djelovanje ženskih junakinja, on je u Disneyevim interpretacijama tih istih bajki potpuno nestao. Kao što u svom tekstu Šta nam sve Disney nije rekao piše autorica Kay Stone, u ekranizacijama bajki žene ne samo da su pasivne nego su kao u slučajevima Snjeguljice i Trnoružice doslovno u komi! “Dok kod braće Grimm sudbina ženskih likova nije isključivo vezana za njihove fizičke osobine i narav, u anglo-američkim prevodima i adaptacijama, posebno kod Disneya, one moraju biti lijepe, tihe, strpljive, pasivne, imati malena nježna stopala i čekati da neko razriješi njihovu sudbinu“, upozorava ova američka književnica i ekspertica za narodnu književnosti.

Odavno su Štrumfovi u belaju sa Gargamelom, zlim čarobnjakom koji ih napada, lovi, zarobljava i maltretira na razne načine. Ovih dana Štrumpfovima je dozlogrdilo i bježeći od njega stigli su na Manhattan gdje će im jedan simpatični par pružiti zaštitu, dovodeći se tako u brojne šaljive neprilike. Animirano-igrani film Štrumpfovi, snimljen u 3D tehnologiji, u suradnji studija Columbia Pictures i Sony Pictures Animation, proteklih dana imao je svjetsku premijeru. Malo prije nego što će se film pojaviti, francuski profesor Antoine Bueno izazvao je velike kontraverze svojom knjigom Kritička i politička anliza društva Štrumpfova u kojoj je iznio niz ozbiljnih optužbi na račun toliko omiljenih malih plavih patuljaka. Međutim, ovo nije prvi put da se Štrumpfovi nađu u centru skandala. Njihova sudbina je samo jedan od primjera šta se dešava kada se učenjaci i kritičari sa (ne)opravdanom ozbiljnošću i analitičnošću prihvate tumačenja dječijih miljenika.

Selo bez crkve i džamije

Prvi put Štrumpfovi su se pojavili 1958. kao junaci stripa belgijskog autora Pierrea Culliforda poznatijeg pod pseudonimom Peyo. Njih je 1976. u Belgiji vidio američki medijski poduzetnik Stuart R. Ross i učinio ih globalnim miljenicima: poznata producentska kuća Hanna-Barbera napravila je animiranu seriju koja je imala preko dvije stotine epizoda i uz koju su djeca odrastala osamdesetih godina prošlog vijeka ne samo u Americi nego i u brojnim drugim zemljama. 
Priča je dobro poznata: mali plavi Štrumpfovi žive u nekom dalekom selu na osami, u svojim kućicama u obliku gljiva.

Njihov vođa je mudri Veliki Štrumpf a jedina ženska stanovnica sela je Štrumpfeta. Ostali Štrumpfovi imaju imena prema svojim najizrazitijim osobinama i sklonositima: Kefalo, Licko, Mrgud, Mazalo, Škravalo… Većinu poslova obavljaju zajedni, svako doprinosi selu radeći ono što mu najviše leži, a zauzvrat svi dobivaju smještaj, hranu i učestvuju u zabavama. To je bio razlog da Francuz Antoinr Bucano u ovom društvenom modelu prepozna ni manje ni više nego kimunizam! Prema njegovom mišljenju društvo Štrumpfova je “arhetio totalitarne utopije“, nalik na staljinizam i nacizam. Kolektiv je nadređen pojedincu, dominantan je rad u polju, imovina je zajednička, ne koristi se novac, a Štrumpfovi također nemaju ništa ništa što bi bilo nalik crkvi ili džamiji. Bradati Veliki Štrumpf Buenu je nalik na Karla Marxa, a Štrumpfovi žive vrlo izolovano u svojoj zamlji koju rijetko napuštaju.

Čarobnjak Gargamel i njegov mačak Azrael u neprekidnom su lovu na Štrumpfove – prvi zato jer mu trebaju za njegovu alhemičarsku formulu, drugi zato da ih pojede. U liku namrgođenog pohlepnog Gargamela profesor Bueno prepoznao je antisemitizam, u plavokosoj Štrumpfeti arijevski ideal ljepote, a epizode u kojima Štrumpfovi usljed nevolje, povrede ili čarolije pocrne i zanijeme, Bueno je protumačio kao rasizam i kolonijalizam.

Revoltirani, ljubitelj Štrumpfova koji su danas već odrasli ljudi obrušili su se na Buena sa optužbama da im razara uspomenu na djetinjstvo i da svojim uvrnutim interpretacijama kalja nešto za njih sveto.

“Iskreno, ovakve napade zaista nisam očekivao. Nisam htio da moraliziram, namjera mi je bila da analiziram i da se pri tome zabavim. Vjerujem da djela popularne kulture, koliko god se činila nevinim, zapravo mnogo više govori o našem društvu nego što smo toga u prvi mah svjesni“, rekao je Bueno za britanski Guardnian. Prema njegovim tvrdnjama, autor stripa Peyo nije ni u kom slučajno bio svjesno i namjerno rasista, nije čak ni imao namjeru da bude političan, ali je nesvjesno stvorio utopiju čije su konotacije i paralele sa nekim utopijama 20. vijeka više nego očite. 
Cullifordov sin Thierry je francuskim novinama L’Express rekao da njegov otac “apsolutno nije bio zainteresovan za politiku. On nema ništa protiv da Bueno interpretira Štrumpfove kako hoće, dok god ne optužuje i ne napada njegovog oca koji je preminuo 1992. Godine. 
S druge strane, Buenove teze su u današnjem vremenu pomalo prevaziđene, jer ako se nekadašnjim Štrumpfovima i mogla pripisati sličnost sa komunistima, danas su oni pravi predstavnici tzv. turbokapitalizma. Današnja Štrumpfeta pozira u modelima Dolce & Gabbana i više liči na pomodnu starletu nego na djevojčicu iz belgijske šume. U popularnoj igrici pod nazivom Selo Štrumpfova nastambe malih plavih igrači plaćaju pravim novcem, a da bi Štrumpfeta ostala u selu, i za to je također potrebno platiti i to ne korpicama voća ili cvijeća, nego pravim novcem.

Masakr and Štrumpfovima

Štrumpfovi su ranije, upravo zbog specifičnog položaja Štrumpfete kao jedine ženske stanovnice sela, bili na meti feminističkih kritičarki: plavuša sa ogledalcetom još jedna je u nizu junakinja popularne kulture koje služe za ukras i nisu sposobne za samostalno djelovanje. Ipak, iskreno govoreći, Štrumpfeti bi se imalo na čemu pozavidjeti: ljubimica sela, ona je privilegovana i zaštićena, a ostali Štrumpfovi se nadmeću za njenu naklonost. Prije šest godina Štrumpfovi su se također našli u središtu veoma zanimljivog, ali i kontraverznog medijskog projekta. Naime belgijski ogranak UNICEF-a pokušavao je u jesen 2005. sakupiti novac za pomoć djeci bivšim vojnicima u Burundiju, Kongu i Sudanu. Njihov glasnogovornik Philippe Henon objašnjava: “Tradicionalne slike patnje u ratnim zonama trećeg svijeta više nisu pomagale. Izgubile su snagu da ganu televizijske gledaoce.“

Autori kampanje su onda došli na ideju da se posluže Štrumpfovima. Snimljen je veoma neobičan spot za njihovu kampanju: na početku se čuje idilična štrumpfovska pjesmica i vidi prikaz sela sa početka svake epizode crtane serije. U jednom trenutku na selo počinju padati bombe, Štrumpfovi ginu i živa ostaje samo beba Štrumpf koja bespomoćno plaće sama u srušenom selu dok oko nje leže mrtvi odrasli štrumpfovi. Na kraju se na ekranu pojavljuje slogan: Ne dozvolite da rat uništi dječiji svijet. Iako je koristila slike dobro poznatih likova iz crtane serije za djecu, reklama se naravno obraćala odraslim (prikazivana je samo iza devet sati navečer), računajući na sentiment i uspomene iz njihovog djetinjstva. Uprkos kritikama da se na ovaj način skrnavi bajkoviti svijet iz mašte, kampanja je imala nezapamćen uspjeh.

“O ovome su svi pričali, broj posjeta našem sajtu se mnogostruko povećao kao i donacije. Spot se emitovao u 2005. i 2006. godini. U kampanji je sakupljeno preko 750.000 eura, a u konvencionalnoj kampanji za žrtve zemljotresa u Pakistanu koja se odvijala paralelno, sakupljeno je deset puta manje sredstava“, izjavio je Henon.

Slobodna Bosna
12.08.2011.
Adisa Bašić

Ostavite komentar