KATEGORIJA: Kanton X , Novosti | 28.06.2015

PRIBELJA KOD GLAMOČA: Dva dječaka u selu sa devet stanovnika

(Foto: Almir Panjeta)

U selu Pribelja smještenom na padinama planine Vitorog 20 kilometara od Glamoča gdje su 1991. živjela 233 stanovnika, danas živi tek njih devet, a među njima i trogodišnji Mitar i njegov jednoipogodišnji brat Duško. Otac Jovan i mama Dragana bave se stočarstvom.

“Vratio sam se ovdje 2000. godine i otada uglavnom živim tu. Bavim se uzgojem ovaca, imamo krava, i ide dobro, uspijem uposliti i čovjeka koji mi pomaže oko ovaca, zadovoljni smo životom ovdje”, priča nam Jovan Subašić dodajući kako imaju mogućnost da žive u Glamoču, ali kako u gradu ne vidi perspektivu. Struju za kuću dobija od solarnih panela i dovoljna im je za osnovne potrebe, ako im treba neki jači aparat onda uključuju agregat.

“Gledam na vijestima kako propadaju preduzeća i fabrike, a ovdje se imam čime baviti i bavim se poslom koji volim”, dodaje Jovan. Suprugu Draganu koja je rodom iz Prijedora upoznao je dok je studirao šumarstvo u Banja Luci, a nakon braka su odabrali da žive u Pribelji. Posjetili smo ih sa mobilnim timom Crvenog krsta/križa iz Glamoča formiranim u okviru Projekta “Primjena koncepta ljudske sigurnosti u cilju stabilizacije zajednice u Kantonu 10” koji finansira UN Fond za ljudsku sigurnost a implementiraju ga UN agencije u BiH – UNDP, UNICEF, IOM i UNHCR u trajanju od tri godine.

U timu su za ovaj posjet medicinske sestre Elvedina Erceg i Josipa Radoš. Terenac tima je u momentu posjete, kaže nam Dragan Damjanović iz Crvenog krsta/križa Glamoč, poslan na ispomoć u Kupres gdje završavaju baze podataka s terena, pa ekipu za ovaj posjet terencem vozi Sanja Jukić iz ‘Šumarije Glamoč’.

“Mi smo završili bazu podataka i imamo evidentirano 1.100 korisnika, dva puta mjesečno u Domu zdravlja imamo pedijatrijske preglede, tu je i tim za rani rast i razvoj, koji radi terenske posjete”, kaže Damjanović. Elvedina i Josipa tokom posjete će sačiniti opću procjenu i u slučaju potrebe roditeljima preporučiti dolazak na pedijatrijski pregled.

Po dolasku u kuću Subašića, mali Duško je spavao, a Mitar je na prvi kontakt bio stidljiv pa se povukao u drugu prostoriju. Ipak, dječija radoznalost pobijedila je sramežljivost pa nam se nakon što se Duško probudio polako počeo pridr

uživati, da bio nas na koncu poveo u obilazak dvorišta dok su medicinske sestre razgovarale s mamom Draganom.

“Dođi ovamo da vidiš ptičice!”, zove nas Mitar u šupu pored kuće i u uglu pokazuje svijeno malo gnijezdo u kojem su ptići. Onda nam pokazuje pse, a posebno drag mu je Jazo.

“Bio je lutalica, okolo se vrtio, pa smo ga počeli hraniti i sad je s nama”, priča nam Jovan a Mitar je već otrčao do traktora, pa nam donio dva kamiončića i pokazao autić kojim se vozi po dvorištu. Vani je vjetrovito pa je mali Duško ostao u kući s mamom.

“I on voli biti vani kad je lijepo vrijeme, igraju se s igračkama, vole životinje, i drago im je ići s tatom vani i vozati se u autu”, priča nam mama Dragana. Mitar i Duško su jedina djeca u selu i okolici, tata Jovan kaže da su prošlu zimu s izuzetkom tek nekih desetak dana proveli u selu, a mama Dragana kaže da povremeno odu u posjetu kod njene rodbine u Prijedor gdje se imaju priliku igrati s djecom, a s tatom odu i do Glamoča.

“I kad odemo u Prijedor, njih dvojica se drže skupa, treba im malo vremena da uđu u kontakt s drugom djecom ali vec drugi-treći dan se igraju sa svima”, priča Dragana. Kaže da su oba dječaka redovno vakcinisana u Prijedoru, i da bi voljela da Mitar za koju godinu krene prvo u predškolsko pa onda u školu.

“Imam priliku da boravim i u Glamoču, imamo auto, tako da škola neće biti dovedena u pitanje, ići će i jedva čekamo!”, kaže mama Dragana. Josipa i Elvedina nakon što su porazgovarale s mamom i tatom o ukupnom zdravstvenom stanju dječaka, informiraju ih o uslugama koje besplatno mogu dobiti u Domu zdravlja i mogućnostima dolaska na pedijatrijske preglede u slučaju potrebe.

“Sada imamo bolji kontakt s porodicom, kažu da su nekoliko puta dolazili u Dom zdravlja, dali smo im osnovne podatke o zdravstvenoj zaštiti koju mogu ostvariti bez obzira na to da li su djeca osigurana”, kaže nam nakon posjete Elvedina Erceg, a Josipa Radoš dodaje kako su i pored toga što žive udaljeni od druge djece dječaci dobro socijalizirani.

“Dobro su reagirali na posjetu nekoga koga ne poznaju, komunicirali su s nama, a zdravstveno djeluju dobro i u skladu su sa svojim uzrastom, roditelji vode brigu o njima”, kaže Josipa.