KATEGORIJA: Novosti , Pravda za svako dijete | 08.09.2011

“Svojeručno“ specijalno (pre)vaspitanje

Tridesetogodišnji psiholog Džanan Berberović u Kazneno-popravnom zavodu Tuzla, na Odjeljenju za maloljetnike, počeo je raditi u septembru prošle godine. Od samog početka bilo je jasno da Džanan nije “običan“ vaspitač: oblačio se nekonvencionalno, na tijelu je imao upadljive tetovaže, kolege su mislile da mu je seksualna orijentacija kranje upitna, a što je najgore, prema mišljenju njegovih kolega, Džanan je u svom radu sa maloljetnim prestupnicima insistirao na savremenim-za naše prostore krajnje neuobičajnim – psihološkim metodama koje su, između ostaloga, isključivale fizičko kažnjavanje štićenika Zavoda.


BIVŠI ŠTIĆENIK ODJELJENJA ZA MALOLJETNIKE

“Stražari su nas tukli pred svima – svi su okretali glavu i pravili se da ne vide“

D. je bivši štićenik Kazneno-popravnog zavoda Tuzla. Na odjeljenju za maloljetnike proveo je 15 mjeseci.

“Bilo je svašta. Tukli su, maltretirali nas…Ili te odvedu u samicu pa tamo tuku, ili na Odjeljenju, pred svima. Ali svi okreću glavu i prave se da ne vide, niko ne smije ništa da kaže…“, priča D.

Kaže nam da su se štićenici pokušali žaliti načelnici Senadi Lukavačkić na maltretiranje stražara, ali nju to nije previše zanimalo.

“Načelnica samo kaže ‘šta mene briga za to’, kao da voli što nas tuku. Ona je uvijek krila od nas kad neko dolazi iz Ministarstva. Džanan je bio fer prema nama i govorio nam je kad dolazi inspekcija, govorio je da pričamo o svojim problemima, da se ne bojimo.“

U izvještaju nezavisne Komisije Vijeća ministara za monitoring kazneno-popravnih zavoda iz 2010. Godine navodi se, između ostalog: “Prostor u kojem je smješten Odgojno-popravni dom za maloljetnike je neadekvatan za ovu namjenu i ne zadovoljava ni minimalne standarde za efikasan vaspitni rad sa maloljetnicima, Djeca najveći dio vremena provode zaključanim u prostorijama koje su ranije korištene kao zatvorske želije. Sam prostor je iritirajući i djeluje asocijalno i antisocijalno za maloljetnike.“

“Štićenici su mi pričali da ih stražari vode u podrum, jer tamo nema nadzornih kamera. Nekad ih postroje, pa se iživljavaju, maltretiraju ih i tuku. Vidio sam ponekad neke ozljede na njima, ali nikada nisam mogao biti siguran… Radi se o tome da su ta djeca isprepadana, ne smiju da kažu šta se stvarno dešava, jer se boje da bi im se neko poslije mogao osvetiti“, kaže Džanan.

“Jednom sam vidio kada je stražar udario šamar jednom štićeniku. Riješio sam to tada na nadređenima, ali sam se uvijek negdje pitao šta tek stražari rade toj djeci kad ih mi vaspitači ne vidimo? Govorio sam im da ih ne udaraju i da ću ako to još jednom vidim, morati da reagujem i prijavim ih.“

Berberovićeve kolege, koji u KPZ-u rade već godinama, smatrali su da je rehabilitacija suvišan pojam. Mnogi maloljetnici iza sebe su već imali debele dosjee i brojna krivična djela, većina njih poticali su iz disfunkcionalnih, razorenih porodica… U očima društva i većine uposlenika Zavoda, to su bila djeca unaprijed osuđena na propast.

 

Rehabilitacija u podrumu

“Na Filozofskom fakultetu u Tuzli radio sam četiri godine. Kada se ukazala prilika za posao u KPZ-u, to mi je izgledalo interesantno, izazovno, bila je to prilika da svoje znanje primjenim u praksi“, priča Berberović. „Djeca su me odmah vrlo otvoreno prihvatila. Bilo im je drago što sam mlađi i imam malo liberalnije stavove od starijih kolega, a kao psiholog uvijek sam nastojao da radim po savremenim konceptima u psihologiji. Voljeli su pričati samnom, jer sam i ja u komunikaciji sa njima uvijek bio otvoren i osjećali su da im iskreno želim pomoći.“

Nedugo nakon što se zaposlio na odjelu za maloljetnike, Džanan je počeo otkrivati da se njegove metode preodgoja i resocijalizacije baš i ne podudaraju sa metodama drugih uposlenika KPZ-a.

„Govorili su: to je trulež, društveni otpad, džaba vam je sav trud, treba se samo pobrinuti da izađu živi odavde, da nešto sebi ne naprave, a onda više nije naša briga… To su ljudi koji dugo rade u Zavodu i mogu razumjeti da su možda zasićeni tim poslom i da su se nagledali svega i svačega. Ali, ako smo već tu, pogotovo mi vaspitači, psiholozi, valjda trebamo bar pokušati da radimo svoj posao i da motiviramo tu djecu za neki drugačiji život?! Moje starije kolege, međutim, to nije zanimalo“, priča Berberović. „Onim štićenicima koji su se primjereno ponašali i nisu pravili probleme, nisu dozvoljavali da koriste neke vanzavodske pogodnosti – da izađu u grad sami, ili da odu kući preko vikenda i budu s porodicom. Jasno je da ograničenja moraju postojati, ali ipak mislim da ako neki štićenik pokaže dobru volju i uzorno se ponaša, onda ga za to i treba nagraditi. Od njih dvadeset, ako dvojicu uspijete usmjeriti na pravi put, to je uspjeh.“

Berberović ističe da je u rad sa djecom želio uključiti i njihove roditelje, ali su posjete članova porodice štićenicima u Zavodu iz nekog razloga odlučili svesti na minimum. Imao je, kaže, čak ideju i da uključi same žrtve krivičnih djela koji bi bili voljni da dođu i suoče se sa štićenicima u tretman rehabilitacije – ali su njegovi nadređeni, jasno, mislili da je skrenuo s uma. Mladi vaspitač, ipak, nije gubio entuzijazam. Odlično je iskoristiti „ulično iskustvo“, snalažljivost i kreativnost djece za koju kaže da su mahom veoma inteligentna, i i pretvoriti to u nešto pozitivno.

„Bila mi je zanimljiva ta njihova sposobnost da se snalaze u raznim situacijama – tako su živjeli, ili ih je život na to natjerao. Mnogi od njih imali su talenat za crtanje i voljeli su da se tetoviraju, pa im je bilo posebno zanimljivo to što i ja imam tetovaže… Nekako su valjda i zbog tih tetovaža osjećali da ih razumijem i da sa mnom mogu pričati o svemu. Često sam pričao sa njima o tome šta bi mogli raditi u budućnosti, kada izađu. Govorili su mi da bi voljeli da naprave neke kataloge sa crtežima, pa kad izađu iz zatvora da postanu majstori za tetoviranje. Ohrabrivao sam ih u tim njihovim planovima i rekao im da ako ih to zanima, trebaju ustrajati u tome, pa će možda jednog dana otvoriti i svoj studio za tetoviranje i tako zarađivati novac. Nisam smatrao da je to što govorim socijalno neprihvatljivo“, kaže naš sagovornik.

Ali bilo je. U to vrijeme Berberović se sa svojim „inovativnim“ metodama već ozbiljno zamjerio kako stažarima u Zavodu, tako i svojoj šefici, načelnici Senadi Lukavačkić, čiji je suprug Esad također zaposlen u KPZ-u kao nadzornik službe straže za osuđenike.

Senadin doktorat

Načelnici Lukavačkić je, kaže Berberović, u početku bilo drago što je on došao da radi kod njih i trudila se da bude ljubazna. Njena ljubaznost bila je motivisana i doktorskom disertacijom koju je trebala napisati, a svog novog kolegu je zadužila da joj „pomogne“. Bio je to, tvrdi Berberović, klasični mobing.

„Pored svih obaveza koje sam imao u Zavodu, svaki dan sam radio po dva, tri sata na Senadinom doktoratu. Svoj doktorat sam zapostavio da bih pisao njen. Dolazio sam joj u kancelariju, pa joj diktirao, a ona je kucala sa dva prsta. Toliko me to nerviralo da sam joj na kraju rekao:“dajte, molim vas, da ja sve ovo fino ponesem kući i da Vam otkucam.“ Ili, dam joj upute šta treba da napiše kod kuće, a onda ona dođe sutradan na posao i pravda se da ništa nije stigla da uradi, jer je morala da sprema kuću i pere veš… Čak sma joj dao i svoj magistarski rad da ga lijepo prepiše, samo da mi se skine s grbače. Što je ona na kraju uradila“, govori Berberović.

U februaru ove godine, Berberović je otišao na tromjesečno bolovanje. Kada se polovinom maja vratio na posao, stanje na odjelu za maloljetnike bilo je, manj-više, nepromijenjeno.

„Štićenici su bili nezadovoljni jer su im uskraćene sve vanzavodske pogodnosti. Govorili su da im se ne isplati da budu dobri, fino se ponašaju i idu u školu, kad od toga ionako ništa nemaju, i da im se čini da je bilo bolje dok su razbijali i tuli se…“kaže Džanan.

Nedugo nakon toga, početkom juna, u posjetu KPZ-u Tuzla najavila se Komisija za monitoring, koju kao nezavisno tijelo formira Vijeće ministara BiH.

“Kada dođu tako razne delegacije i inspekcije u posjetu, onda štićenici obično pognu glave i ne pričaju ništa dok delegati ne odu. Ja sam im stalno govorio:“Pričajte o svojim problemima kada dođu ti ljudi , recite čime ste nezadovoljni, to vam je jedina šansa da nešto promijenite i da poboljšate uslove boravka u Zavodu.“ Ali , djeca su i tu bila prilično razočarana, jer su dolazili razni ljudi i obećavali im kule i gradove, pa na kraju od toga ništa ne bude“, kaže Berberović.

Uoči dolaska Komisije, načelnica Lukavačkić je, prema Berberovićevim riječima, upozorila vaspitače da ne govore sa štićenicima da Komisija dolazi: “Ja kažem nema problema“, onda odem kod djece i kažem im: “Evo sada će doći Komisija na visokom nivou, i sve im recite šta vas tišti. Nemojte da pognete glave i da ćutite.“ Prije nego što je delegacija stigla, u Zavodu si okrečili sobe da se ne vidi vlaga po zidovima u sobama koja je tako stajala mjesecima, sve su lijepo uredili, Senada je rekla “okupajte maloljetnike, jer smrde“ i tako… kada je komisija stigla, meni su naredili da odem u svoju kancelariju i da ne mrdam, valjda da ne bih nešto “lanuo“. Kolegica je otišla s njima u obilazak.“

 

Bivši direktor KPZ-a Tuzla hasan Hodžić tjerao vaspitače da njegovoj miljenici Vuleti pišu seminarske radove!

 

Direktor KPZ-a Tuzla Hasan Hodžić razriješen je dužnosti u aprilu ove godine, uz obrazloženje o “navršenih 65 godina života“. Ime direktora Hodžića godinama se pominjalo u vezi sa brojnim “nepravilnostima“ u radu Zavoda – od toga da je mjesto stražara u KPZ-u naplaživao u iznosima od 12 do 20.000 KM, pa sve do Hodžićevih burnih ljubavnih afera sa osuđenicima, među kojima je najpoznatija Sanja Vuleta, neformalna šefica ženskog odjeljenja KPZ-a Tuzla, koja je 2005. Osuđena na deset godina zatvora zbog pomaganja u svirepom ubistvu Blaška Knezovića iz Mostara.

I Berberović se sjeća da je Vuleta, za vrijeme Hodžićevog mandata, imala “poseban tretman“.

“Kada sam tek počeo raditi u Zavodu, kolege su me odmah upozorile: ‘O svemu možeš da pričaš i komentarišeš, samo nemoj ništa o Sanji.’ Tako stoje stvari, ona se tamo ponaša i ima status isto kao da je službenica Zavoda, a ne osuđenica“, priča naš sagovornik.

Kako bi sebi prekratila vrijeme izdržavanja zatvorske kazne, Vuleta je upisala Pravni fakultet u Tuzli.

“Jednom je trebala napisati seminarski rad o temi maloljetničke delikvencije. Onda je direktor Hodžić preko svoje pomoćnice, a moje tadašnje šefice Senade Lukavačkić, zadužio mene i moju kolegicu da joj napišemo taj seminarski. Kolegica jedan dan došla i kaže mi: ‘Moramo napisati Vuleti seminarski rad.’ Pa rekoh: ‘Kojoj Vuleti?! Zašto da joj mi pišemo?’ A ona sve govori:’ Šuti, šuti ništa ne pitaj, ovdje ti je tako i gotovo!’ I hajde kontam, šta ću bolje da napišem nego da dobijem otkaz. Takva je naredba direktora i mora se. Sve što direktor naredi, čak i ako nije zakonito – po zakonu je!“, priča Berberović.

Prijava vaspitača

Štićenici su tog dana, kaže Berberović, konačno odlučili da progovore: žalili su se na ishranu, zdravstvene usluge, stražare koji ih zlostavljaju… Članovi Komisije su nakon razgovora sa čelnicima KPZ-a otišli vidno uzrujani. Te noći, prema navodima štićenika, jedan od stražara (podaci poznati Redakciji) obilazio je njihove sobe pijan i govorio im kako će on „smaknuti vaspitača“ (Berberovića, op.a.) „ako ga niko drugi ne smakne“. Stražar se hvalio pred štićenicima kako je on „Al Kapone“, da mu je uniforma „samo maska“, i da je samo te noći zaradio 15.000 maraka prodajući kartone Marlboro cigareta. Onda je još napomenuo da on „ima tri pištolja“, te dobronamjerno sugerisao štićenicima da povuku pritužbe koje su imali i kažu ljudima iz Komisije da su se samo šalili, te da ih je vaspitač Berberović nagovorio na sve to.

Ali, „šteta“ je već bila učinjena. Načelnica Senada Lukavačkić odlučila je riješiti se psihologa Berberovića po svaku cijenu: podnijela je protiv njega disciplinsku prijavu jer je maloljetnicima donio likovni materijal – tuševe za crtanje, koje su  oni iskoristili da se tetoviraju, a u prijavi su se našle i mnogo ozbiljnije optužbe: da je Berberović, navodno, štićenike seksualno zlostavljao, neprimjereno ih grlio i ljubio, nagovara da spavaju zajedno u krevetima, te ih „navodio na (homo)seksualnu orijentaciju“… Berberovićevi nadređeni zabranili su mu kontakt sa maloljetnicima i prebacili ga da radi „eksplorativno-dijagnostičke poslove ispitivanja osuđenih lica“ u Odjeljenju za prijem, otpust i matičnu evidenciju osuđenih osoba. Disciplinska komisija zaključila je da su navodi o seksualnom iskorištavanju neosnovani, ali je zbog tuševa za crtanje Berberović dobio jednomjesečnu suspenziju (još čeka da mu uruče zvanično rješenje o suspenziji). Ipak, Džanan Berberović kaže da je vrijedilo: koliko zna, u Zavodu više nema fizičkog zlostavljanja maloljetnika. Sve što se sada događa njemu podsjeća ga, kaže, na slučaj nedavno preminule tuzlanske tužiteljice Dijane Milić. Priča se da će za novog upravnika KPZ-a Tuzla, umjesto bivšeg, višestruko kompromitiranog hasana Hodžića, sada doći višestruko nesposobni aktuelni glabni tužilac Tuzlanskog kantona Šesenam Ćosić, koji je što činjenjem, što ne činjenjem doprinio tragičnom kraju tužiteljice Milić.

“Bojim se“, kaže Berberović, “da se stvari u KPZ-u neće mnogo promijeniti.“

Slobodna Bosna
26.08.2011.
Maja Radević

Ostavite komentar