KATEGORIJA: Najbolji početak za svako dijete , Novosti | 19.09.2011

Tri želje mama, tata i dom

Ostvarenje sna: U Republici Srpskoj samo dvoje ili troje djece stupi u usvojiteljsku porodicu, dok, prema podacima Dječjeg doma “Bjelave”, u Sarajevu tu sreću godišnje ima deset do 15 mališana.
 

Više od 200 parova u Bosni i Hercegovini godišnje želi da usvoji dijete, a manje od 20 mališana bez roditeljskog staranja nađe novi dom i put kroz opsežnu papirologiju do srca usvojitelja.

U Republici Srpskoj samo dvoje ili troje djece stupi u usvojiteljsku porodicu, dok, prema podacima Dječjeg doma “Bjelave”, u Sarajevu tu sreću godišnje ima deset do 15 mališana.

Ovi podaci su rezultat teškog puta koji potencijalni usvojitelji moraju da pređu i mnogobrojnih uslova koje moraju da ispune kako bi usvojili dijete u BiH. Spisak uslova je zaista dug, jer nadležne socijalne službe žele u potpunosti da budu sigurne da su mališana smjestile u dom pun ljubavi, u situiranu porodicu koja će od djeteta da stvori stabilnog čovjeka i ravnopravnog člana društva.

Dokumentacija

Potrebna dokumentacija za usvajanje: zahtjev za usvajenje, lična karta, rodni list, uvjerenje o državljanstvu, vjenčani list, ljekarsko uvjerenje, dokaz o stambenoj situaciji, potvrda o radnom odnosu i visini plate usvojioca/usvojilaca, prijedlog i mišljenje stručnog tima nadležnog centra za socijalni rad prema prebivalištu usvojioca/usvojilaca. U sklopu mišljenja obavezno konstatovati da usvojiocu/usvojiocima nije oduzeta poslovna sposobnost, kao ni roditeljsko pravo.

Djeca koja čekaju na usvajanje imaju samo jedan san, da imaju mamu i tatu, oni su željni ljubavi koju samo porodica može da stvori i pruži… Očev zagrljaj, mamina ponosna suza, sestrina ili bratova “zvrčka”, stabilan dom, poneka svađa, brdo osmijeha i “nebo” ljubavi čine srećno djetinjstvo koje svako dijete bilo sa roditeljskim staranjem ili bez njega želi i zaslužuje.

Ponekad usvojitelji žele da usvoje bebu, a nekima godine uopšte nisu važne, važno im je da se ostvare kao roditelji i usreće jedno napušteno biće. Prvi susret djeteta i potencijalnog usvojitelja uvijek je pun emocija i straha.

Ispovijest jedne majke

Svoje iskustvo u usvajanju podijelila je sa čitaocima portala Deutsche Welle jedna žena iz Sarajeva, koja je iskoristila Porodični zakon BiH kako bi usvojila dijete bez roditeljskog staranja.

“Usvojila sam djevojčicu koja je u trenutku usvajanja imala pet godina i koja je od svog rođenja bila u Dječjem domu ‘Bjelave’. Ona je u meni pobudila najdublje emocije, najljepša osjećanja i smatram da moj život tek sada, nakon usvajanja, ima smisla”, priča majka usvojene djevojčice.

Ona potvrđuje onu teoriju da je dug put do usvajanja. Imala je namjeru da usvoji dijete bez obzira na starost ili spol, nacionalnost ili vjersku pripadnost.

“Kako ničim nisam uvjetovala, mislim da sam jedna od rijetkih osoba koja nije dugo čekala. Prošla sam razne testove, a jedan je imao 210 pitanja. Bila sam na mnogo pregleda i sretala sam vrlo susretljive ljude, od bolnica, preko Centra za socijalni rad pa do državne službe”, tvrdi Sarajka koja je usvojila petogodišnju djevojčicu.

Ona je bila spremna na mnoge prepreke, ali ipak je doživjela neugodno iskustvo koje joj je čak narušilo zdravlje.

“Najneprijatnije iskustvo sam imala sa jednim psihologom koji je trebalo da procijeni koliko sam ja emotivno stabilna osoba i koliko sam spremna prihvatiti novo mlado biće. Taj čovjek je bio tako arogantan prema meni, protiv moje odluke. Čak me i vrijeđao govoreći: ‘Vi ste feministkinja i sad želite na kraju da imate i dijete, da upotpunite sliku poslovne žene.’ Vjerujte da je taj trenutak bio toliko težak za mene da sam poslije na nekim pregledima imala problema jer sam dobila visok tlak. To je mene užasno uznemirilo. Bila sam uplašena da neću dobiti od njega pozitivno mišljenje, odnosno ljekarsko uvjerenje na osnovu kojeg se dobiva odobrenje za usvajanje djeteta”, govori ova majka.

Prisjetila se i prvog susreta sa svojom djevojčicom. “Samo sam znala da ima pet godina i da je djevojčica. Nisam znala ni kako izgleda ni kako se zove, ni kakve su joj oči… Nisam znala šta treba da ponesem. Taj prvi susret je za mene bio jako upečatljiv, zato što se moja kćerka jako uplašila. Ona zapravo nije znala šta se događa, i mislim da sam se ja još više uplašila. Htjela sam da me u tom trenutku prihvati i znala sam da je taj trenutak presudan za sve ono što će se poslije događati. Mislim da su se njen strah i moj strah tad prepoznali i da je od tog trenutka ona zapravo postala moja kćerka”, još pod emocijama prvog susreta priča ova Sarajka.

Ko ne može usvojiti dijete

Dijete ne može usvojiti lice kome je oduzeto roditeljsko pravo, osoba kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost, lice koje ne pruža dovoljno jemstva da će usvojenika podizati i vaspitavati tako da bude koristan član društvene zajednice. Dijete dom ne može naći ni kod osobe koja je duševno bolesna ili slaboumna, odnosno koja boluje od neke bolesti koja može dovesti u opasnost zdravlje ili život usvojenika. Usvojiti ne može ni lice kod čijeg se bračnog supružnika stiče jedna od prethodno navedenih okolnosti.
Beba

Prije deset godina tada tridesetogodišnja novinarka S.Š. iz Banjaluke izneneda je otišla na trudničko bolovanje. Ona i njen suprug jedan su od rijetkih parova koji su nakon višegodišnjeg nastojanja uspjeli da usvoje bebu od nekoliko mjeseci, odnosno postali su njeni legalni staratelji.

Već pri drugom susretu bilo je malo lakše, jer se djevojčica oslobodila i više komunicirala s njom.

“Kada sam je drugi put vidjela, ona me pitala: ‘Jesi ti moja mama?’ Nisam smjela odgovoriti ni da ni ne, jer nisam znala kako će se sve to okončati. Onda sam joj rekla da bih voljela biti njena mama, na šta je ona meni odgovorila: ‘Znam ja da si ti moja mama, rekao je meni Marković.’ Tek mjesec dana nakon toga sam saznala da je Marković dječak njenih godina kojem je ona prepričavala prvi susret sa mnom govoreći kako joj je jedna teta dala čokoladu, a on joj je rekao: ‘To nije teta, to je tvoja mama.’ I ja sam od tog trenutka zaista postala njena mama i drugačije me nikad nije oslovljavala. Ona je postala moja kćerka”, završava svoju priču ponosna majka.

Porodica oblikuje ličnost

Na koje sve prepreke nailaze budući roditelji, te šta porodica predstavlja u psihološkom razvoju djeteta, a pogotovo djeteta bez roditeljskog staranja, upućuje i psiholog profesor doktor Aleksandar Milić.

On ističe da čovjek nastaje u porodici, razvija se, odrasta i osposobljava za život u socijalnoj zajednici.

„U porodici su stalni nezamjenljivi procesi oblikovanja ličnosti djeteta, procesi prvih opažanja, emocionalnih doživljavanja, reagovanja i ponašanja. U njoj dijete stiče prva saznanja o sebi, drugima i socijalnom svijetu koji ga okružuje i sa kojim ima međusobne transakcijske odnose na relaciji potreba i zahtjeva i dobijanja od roditelja, a kasnije i drugih osoba socijalnog okruženja“, kaže Milić.

On naglašava da u porodici nastaju snovi sklada ili nesklada između onoga što treba i onoga što dobija dijete, kao i ono što utiče na nivo psihosomatskog zdravlja djeteta, a kasnije odraslog bića.

”Sklad može obezbijediti samo funkcionalna porodica koju oplemenjuju ljubav, sigurnost, toplina, povjerenje, zaštita, nježnost, podrška i pomoć. Funkcionalna porodica sadrži i osobine kao što su razumijevanje, poučavanje, poznavanje, uvažavanje, aktivizacija, radost i sreća”, istakao je Milić, naglašavajući da u porodici dominira dobrobit i sreća djeteta, ali se i formira zdrav identitet i optimalna slika djeteta o samom sebi.

Optimalna alternativa

Kada dijete treba povjeriti usvojeteljskoj porodici koja ima unutrašnje potrebe, sposobnosti i psihosocijalnu i zdravstvenu podobnost za usvajanje i odgajanje djeteta? Milić smatra da do toga vodi više faktora, kao što su slučajevi disfunkcionalnosti porodice, neželjene trudnoće, nemogućnosti da majka prihvati rođeno dijete, kao i u slučaju napuštene ili odbačene djece.

”Podrazumijeva se da usvojiteljska porodica ima pretpostavke za razvoj i ispoljavanje svoje funkcionalnosti uključujući i usvojeno dijete, u kojoj su, činom pripreme i usvajanja i dalje podrške službi starateljstva, unesene znatne, ali i plemenite promjene usmjerene ka dobrobiti te porodice”, pojašnjava Milić.

On precizira da pravila usvajanja djeteta podrazumijevaju, pored ostalih suptilnih pravila, i obezbjeđivanje diskrecije usvajanja, zaštitu privatnosti, kao i zaštitu podataka koji bi mogli predstavljati znatnu traumatizaciju usvojenog djeteta. “U nekim slučajevima majka ne želi da se zna njen identitet, niti da dijete sazna išta o njoj. To upućuje na nužan individualni pristup u procesu usvajanja”, kaže Milić.

Postupci i papirologija

Ono što većinu potencijalnih usvojitelja zaustavi na putu usvajanja ili možda čak i same namjere da usvoje dijete bez roditeljskog staranja je opsežna papirologija i niz postupaka.

Lice koje želi usvojiti dijete podnosi zahtjev organu starateljstva, odnosno Centru za socijalni rad. Za vođenje postupka usvajanja nadležan je organ starateljstva prema prebivalištu maloljetnika, ako se ono može utvrditi.

”Organ starateljstva obavezan je da angažuje tim stručnjaka za procjenu cjelokupne situacije potencijalnih usvojitelja, kako bi sa svih relevantnih stanovišta (pravnog, psihološkog, pedagoškog i zdravstvenog) bilo moguće donijeti pravilnu odluku i ispuniti osnovnu svrhu usvajanja – obezbjeđivanje odgovarajuće porodične sredine djetetu lišenom roditeljskog staranja”, saznajemo u Centru za socijalni rad u Banjaluci.

Precizirano je da je organ starateljstva dužan da izvrši izbor usvojeničke porodice za konkretno dijete na osnovu analize svih relevantnih podataka dobijenih upoznavanjem djeteta koje treba da bude usvojeno i bračnih parova zainteresovanih za usvajanje.

“Oni koji usvajaju dijete imaju pravo da mu promijene i lično ime i prezime. Ako je usvojenik stariji od 10 godina, potrebna je i njegova saglasnost o promjeni ličnog imena”, pojasnili su u Centru za socijalni rad u Banjaluci.

Objašnjavaju da odnos krvnih srodnika u pravoj liniji (preci i potomci) bez obzira na stepen srodstva predstavlja smetnju za zasnivanje usvajanja.

Radost i tuga

Usvojiti dijete je plemenita i teška odluka. Međutim, tvrde stručnjaci, treba znati da su u priči o usvojenom djetetu prisutni i tužni momenti koje ne treba zanemariti. Svako usvojeno dijete, pa i ono koje je usvojeno dok je bilo još sasvim malo, nosi u sebi traume i tugu. Svaka promjena u životu odrasle osobe je teška, a kod djeteta se u takvim trenucima ruši čitav njegov svijet. Usvojeno dijete puno je tuge koju njegovi novi roditelji moraju imati na umu, te mu pomoći da svoju tugu preboli, a ne potisne. Potisnuta tuga, kao i svi potisnuti problemi, djetetu će predstavljati teret kroz cijeli život.

Vrijeme za istinu

Svako od nas želi znati gdje su njegovi korijeni, a posebno usvojeno dijete. Ova tema je posebno bolna ako postoje neke stvari za koje osjećamo da bi bilo bolje da dijete ne zna, na primjer, zavisnost roditelja od droge ili alkohola, kriminalna prošlost ili ostavljanje djeteta u bolnici. Sve je to dio djeteta i kako ono odrasta, pitaće sve više.

Svi usvojitelji djeteta se kad-tad suoče sa pitanjem kada da kažu djetetu istinu i da li uopšte treba da je kažu. Više ih muče reakcije milih bića, jer smatraju da se mogu povući u sebe, kriviti njih za činjenicu da su ostavljeni i da su ih podigli ljudi koji im nisu biološki roditelji. Zato često traže savjet ljudi koji prolaze isto što i oni ili stručnjaka koji su u svojoj profesiji imali iskustva u ovakvim situacijama.

Milić kaže da vrijeme saopštavanja istine djetetu da je usvojeno treba uskladiti sa dobrobiti djeteta, ma u kom uzrastu ono bilo.

”U nekim slučajevima, ako to okolnosti određuju, ne daju se informacije. Neka iskustva govore da se te informacije mogu dati tek u pedesetim godinama, kada osobe usvojenici formiraju svoje porodice”, istakao je Milić.

Saopštavanje poželjnih i potrebnih informacija o statusu usvojenika, nastavlja on, treba prilagoditi vremenu i dobi i psihičkoj sposobnosti djeteta da upozna i shvati istinu o sebi. To treba da bude, priča Milić, u periodu kada je osoba znatno formirala sliku o sebi, u periodu, kako se i pravno determiniše, punoljetstva, kako bi se minimizirale ili izbjegle neželjene refleksije traumatizacije i stigmatizacije, što bi bilo otežavajuće u daljoj socijalizaciji i životnoj organizovanosti usvojene osobe.

“Samo saznanje da trenutni roditelji nisu njihovi i biološki može biti šokantno za usvojenu djecu, ali da bi se i to prevazišlo, smatram da je djetetu to najbolje saopštiti u periodu čim bude u stanju razumjeti šta to znači”, kaže doktor socioloških nauka Biljana Milošević, dodajući da su nečija pažnja i pružena ljubav dovoljni za normalan razvoj i život u budućnosti usvojene djece.

Zvijeze diktiraju trend

Biljana Milošević, doktor socioloških nauka, naglašava da je adoptivno ili usvojeničko srodstvo nešto što je danas sasvim normalna društvena pojava u sferi porodičnog života.

Prema njenim riječima, ranije je bilo prisutno zaziranje od usvajanja, posebno u manjim sredinama.

”Prije se dešavalo da, ako je dijete usvojeno, na njega se gledalo drugim očima, što je apsolutno neopravdano. Čak takve bračne parovi treba podržati, jer je to čin, osim što je proizvod njihovih želja, i nešto najhumanije što se može uraditi za neko napušteno dijete i tako mu pružiti dom, toplinu i sigurnost”, ističe Miloševićeva.

Sada je sasvim drugačija slika, naglašava ona, pošto usvajanje djece jeste jedan svojevrsan oblik trenda koje su nametnule zvijezde, te na taj način skepticizam prema usvojenoj djeci nestaje.

“Pred zakonom usvojena djeca su jednaka, tako da nikakvih prepreka nema za takvu djecu po pitanju njihove budućnosti u društvu”, objašnjava Miloševićeva.

Šta usvojeno dijete želi da njegovi roditelji znaju

Knjigu “Šta bi usvojena djeca željela da njihovi roditelji znaju” napisala je Šeri Eldridž, koja je i sama usvojeno dijete, a koja kao odrasla osoba pomaže roditeljima i njihovoj usvojenoj djeci. Kao odrasla osoba upoznala je svoju biološku majku, koja nakon jednog kontakta s njom više nije željela komunicirati. Ipak, smatra da joj je to bilo potrebno u životu. Evo nekih tačaka sa njenog popisa stvari koje bi usvojeno dijete željelo da njegovi roditelji znaju:

Vrste usvajanja

Postoji potpuno i nepotpuno usvajanje. Potpunim se između usvojitelja i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva, kao da se radi o krvnom srodstvu.

Potpuno se može usvojiti samo dijete uzrasta do pet godina koje nema žive roditelje ili su mu roditelji nepoznati, dijete koje su roditelji napustili, a više od jedne godine ne zna im se mjesto boravka, mališan čiji su roditelji pred organom starateljstva pristali da njihovo dijete bude potpuno usvojeno. Potpuno mogu usvojiti samo bračni supružnici, ako su oba ili jedan od njih stariji od usvojenika najmanje 18 godina.

U slučaju nepotpunog usvajanja se između usvojenika i usvojitelja i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva, kao i prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece. Usvojeno može biti samo maloljetno lice. Za nepotpuno usvajanje potreban je pristanak oba roditelja djeteta, ako dijete ima roditelje.

U Centru za socijalni rad u Prijedoru kažu da se u slučaju nepotpunog usvajanja obavezno slušaju želje djeteta.

Kako navode, nikada se u istoriji prijedorskog centra, dugoj 50 godina, nije desilo da se neko od djece vrati, jer je put do usvajanja dugačak i prođu se sve moguće kontrole.

“Godišnje bude usvojeno u prosjeku jedno do dvoje djece, dok je broj zahtjeva mnogo veći”, obrazlažu u ovom centru i preciziraju da se svi roditelji edukuju o svemu što ih može snaći prilikom usvajanja.

”San svakog djeteta bez roditeljskog staranja je imati roditelje i dom, a mi smo u tom smislu dio ostvarenja dječjeg sna”, poručuju u prijedorskom centru.

1. Izgubio sam mnogo prije usvajanja, za šta vi niste krivi.

2. Naučite me da imam posebne potrebe zbog tog gubitka, kojih ne treba da se sramim.

3. Ako ne prežalim svoj gubitak, neću znati kako da primim ljubav u životu na potpun način.

4. Mogu se ljutiti na tebe ako ne prežalim svoj gubitak.

5. Naučite me da prepoznam svoje osjećaje o usvajanju i da se znam nositi s njima.

6. Iako ne govorim često o svojoj biološkoj porodici, ne znači da ne mislim o njima.

7. Želim da vi potaknete razgovor o mojoj biološkoj porodici.

8. Želim znati istinu o mom začeću, rođenju i porodičnoj istoriji, bez obzira na to što detalji mogu biti bolni.

9. Bojim se da me je moja biološka majka ostavila jer sam bio loša beba. Želim se riješiti tog osjećaja i potrebna mi je vaša pomoć pri tome.

10. Bojim se da ćete me vi napustiti.

11. Pomozite mi da steknem samopouzdanje.

12. Dozvolite mi da budem samostalna osoba, ali nemojte me odbaciti.

13. Poštujte moju želju kome, kada i kako ćete reći o mom usvajanju.

14. Kada pokazujem svoje strahove na neprihvatljiv način, ostanite uz mene.

15. Ako odlučim potražiti svoje biološke roditelje, uvijek ću željeti da vi budete moji roditelji

 

Nezavisne novine
17.09.2011.
Dario Stanković

Ostavite komentar