KATEGORIJA: Ostalo | 14.06.2012

“Uz trud, razumijevanje i kvalitetnu obuku nastavnika, iz djeteta možemo izvući najbolje”

Kroz projekat  “Podizanje kompetencija profesora srednjih škola za rad sa djecom s posebnim obrazovnim potrebama” koji realiziraju Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo i Udruženje “Život sa Down sindromom” a podržava UNICEF 126 profesora iz 25 sarajevskih srednjih škola biće osnaženo za rad u inkluzivnim odjeljenjima a njihove škole će dobiti priliku za uspostavljanje tima za kvalitetniju provedbu inkluzije. Marsela Korjenić, profesorica iz Srednje trgovinske škole u Sarajevu i jedna od polaznica radionica u okviru projekta kaže da prije ove obuke nije imala nikakvu zvaničnu vrstu podrške i obuke za rad u inkluzivnom odjeljenju.

“Kada se među upisanim u razred kojem sam određena za razrednicu pojavio i dječak sa posebnim potrebama, sve što sam imala bila je jaka želja da mu pomognem da postane dio odjeljenja. Kolege su mi pomagali savjetima koliko su mogli, podržala me i direktorica, uspostavila sam kontakt s njegovom majkom koja mi je mnogo pomogla, ali pojavile su se brojne poteškoće s kojima sam se snalazila kako sam znala i umjela: mnoga djeca nisu ga odmah prihvatila kao člana odjeljenja, trebalo je proći dosta vremena da shvatim kako da reagujem na određena njegova ponašanja, iako je on zaista sjajno dijete, vaspitano i mirno na času”, priča nam Marsela Korjenić nakon njenog časa kojem smo prisustvovali.

“Bez obzira što sam se snalazila, osjećala sam se nekako usamljenom u svemu. Od literature sam uspjela doći do UNICEF-ove knjige o inkluziji “Iz našeg svijeta različitosti” koja mi je pomogla u smislu dobijanja drugih iskustava, ali je i dalje nedostajalo mnogo toga”, kaže Marsela, dodajući kako je sretna što ima priliku po prvi put učestvovati u stručnoj obuci s drugim profesorima, razmijeniti iskustva s njima, i svoja iskustva podijeliti s onima koji se još u svom razredu nisu sretali sa inkluzivnim odjeljenjima.

“U razredu imam nekoliko učenika koji su u osnovnoj školi išli u inkluzivna odjeljenja, i oni su mi bili od velike pomoći”

“Sa predrasudama sam se vrlo rano susrela, trebala mi je podrška i pomoć da znam kako raditi na njihovom razbijanju. Tu su još brojna pitanja: šta ako roditelj ne želi prihvatiti da mu dijete ima posebne potrebe, kako djetetu održati ili vratiti koncentraciju…”, kaže Marsela i dodaje kako bi voljela da se projekat nastavi i da što više nastavnika dobije potrebne informacije za uvod, kako bi kasnije mogli bolje zajednički rješavati eventualne probleme. Kaže i da bi bilo dobro da se formira neka vrsta “vruće linije” gdje bi se angažovali stručnjaci koje bi nastavnici mogli pozvati i tražiti savjet. Idealno rješenje bilo bi, kaže, da škole imaju defektologe i druge stručne osobe, da nastavnici imaju asistente koji bi im pomagali na času, ali bila bi zadovoljna bar da ih nekada posjeti moblini tim stručnjaka kako bi pružili podršku i ostalim nastavnicima koji rade s njenim razredom u kojem je dijete sa specifičnim potrebama.

“Radi se o potpuno drugačijem konceptu. Kako god moram paziti na njegove potrebe, ne smijem zanemariti potrebe sve djece u razredu koja se mogu osjećati zapostavljeno ukoliko njemu posvetim previše pažnje. Dosta mi pomaže i majka dječaka i za njega imamo običaj reći da je specifičan dječak. Na primjer, on se školovao u međunarodnoj osnovnoj školi, odlično zna engleski jezik, i nekada mu neke termine koje ne razumije moram prevesti na engleski da ih bolje shvati. Dosta je emotivan i nerijetko se rasplače ako neko od njegovih drugara dobije lošu ocjenu što ga pogodi”, priča Marsela dodajući kako se iz svakog djeteta uz puno truda može izvući ono najbolje i osposobiti ih da nakon srednje škole mogu raditi. Na času kojem smo prisustvovali zaista se ne primijeti razlika, u momentu dok smo mi bili radili su crteže sa kontrastima i podjednako se posvećivala svoj djeci. Kaže kako je bitno da se inkluzija počne primjenjivati što ranije, a potkrepljuje to slučajem iz prakse:

“U razredu imam nekoliko učenika koji su u osnovnoj školi išli u inkluzivna odjeljenja, i oni su mi bili od velike pomoći. Prvi su ga prihvatili, družili se s njim, njihovi roditelji su sve odlično prihvatili, i djelovali su pozitivno na ostale drugare iz razreda da ga i oni prihvate”, priča Marsela.

Na jednoj od radionica kojoj smo prisustvovali, grupa nastavnika srednjih škola među kojim i Marsela uspješno se “transformisala” u učenike i sa pažnjom učestvuju u zadatim vježbama. Predavačica  Lejla Kafedžić s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu kaže nam kako je obuka u okviru Projekta korisna, ali da predstavlja osnov koji poslije treba dodatno nadograđivati i na čemu se nadležni moraju dodatno angažovati.

“Kod njih vidim veliku želju, ali njima nedostaju osnovna nastavna sredstva i i institucionalna podrška. Većina ih radi dobre stvari iz svojih humanističkih poriva na individualnom planu, ulažu veliki trud i to se vidi, ali im svima skupa treba velika podrška”, kažeLejla Kafedžić dodajući kako na radionicama tretira razne teme, nastavnici se upoznaju sa zakonima i osnovnim pojmovima, pa do karakteristika i praktičnih koraka kako izraditi individualni program i upravljati inkluzivnim odjeljenjem.

“Ova im obuka daje bazu gdje dobijaju drugačiji koncept, mogu razumjeti da svi moraju raditi najbolje što mogu: Od škole, preko roditelja pa do djece, i da na koncu šta god radili uvijek dijete treba biti u fokusu”, kaže Lejla Kafedžić.

“Sa predrasudama sam se vrlo rano susrela, trebala mi je podrška i pomoć da znam kako raditi na njihovom razbijanju”

Osim direktnog kontakta sa predavačima kakav je na radionici kojoj smo prisustvovali, profesori individualno ili grupno rade zadatke koje dobiju nakon svakog dijela obuke. Ovakav način rada je dio FAD metodologije – učenja na daljinu, kroz koji se realizira još 22 sata rada nastavnika. FAD metodologija podrazumijeva prisustvo mentora kao osobe koja predstavlja facilitatora i osobu koja pruža podršku tokom učenja. Kako se kaže u obrazloženju projekta, ovim načinom se prevazilaze organizaciona i prostorna uvjetovanja, koja su tipična za tradicionalnu obuku, omogućavajući polaznicima obuke da odaberu vrijeme i mjesto kada žele individualno da uče i nakon formalno obavljene obuke.

Prvi dio obuke završava se polovinom juna, a nastavlja se s početkom naredne školske godine. Na radionicama s polaznicima rade predstavnici Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade KS Sretko Žmukić i Abid Fejzić u saradnji sa predstavnicom udruženja Život sa Down sindromom Aidom Hodžić, te predavačice Sanja-Gena Handžar, Lejla Kafedžić, Aida Abdulović, Zineta Bogunić i Sandra Bjelan.